Pojavljujući se u Zagrebu gotovo u pravilnoj polugodišnjoj frekvenciji, Dušan Strajnić je ovoga puta, u Klub. u petak 17. listopada, na gostovanje poveo i svoj cijeli bend Stray Dogg, nakon što je proljetos grad bio posjetio kao dio kantautorskog dueta s Anom Ćurčin. S obzirom da si još uvijek nisam raščistio – zašto, doduše, uopće i bih? – odgovara li mi više slušati ga u reduciranoj varijanti tihe i osamljene atmosfere nastanka njegovih lijepih pjesama (što bi im, barem teoretski, trebalo više pasati) ili u punokrvnoj i rasviranoj pratnji odličnog benda (što je okvir koji ipak načelno preferiram), takvo mi izmjenjivanje pristupa na zagrebačkim svirkama zaista lijepo dođe. Ne bih oko svega toga razbijao glavu da oba ta pristupa ne pružaju jednako ugodne i zadovoljavajuće rezultate, iako mi se čini kako sam se na ovome najnovijem, vrlo dobrom koncertu približio finalnom odgovoru. Bend, ipak. Ali prije svega zato što je u odlično ispunjenom klubu (dakle, onim s velikim K i točkom) – spominjala se mogućnost rasprodaje prostora, ali teško je procijeniti, zbog oblika klupskog podruma u slovo L – bilo čujno da osjetljivo balansiranje prigušenih pjesama na žici žamora gomile ljudi ne ispadne uvijek najsretnije. Mislim da Stray Dogg jesam gledao u društvu više ljudi, ali zato nikad u gušće načičkanom klubu, pa se za vrijeme sporijih i pjesama oslonjenih prvenstveno na Dušanovu gitaru, osim obrade 'Blue Moon' koja je publiku fino zarobila svojom tradicionalnom romantikom, zrak punio sitnim pričanjem, zveckanjem sa šanka i sličnim normalnim parafernalijama noćnih sati rock'n'rolla i njegovih srodnika.

No, kada bi cijeli bend svoju prisutnost dokazivao istovremeno, i to redovito potpuno uigrano i s puno međusobnog razumijevanja i podupiranja, bilo je teško ostati neusisan u same emotivne vrhunce pjesama, odnosno nekadašnje vrtloge koji su ih trasirali. Dušanov gradski kantautorski pop u tim bi se trenucima širio prema prostranosti americanskog folka i rocka, ne izdižući se samo usporednom glasnoćom nego i intenzitetom, što se najbolje čulo u briljantnome petnaestominutnom periodu omeđenom dvama pjesmama Neila Younga. Bend sam već čuo kako najljepšoj i najbolnijoj 'Almost' teren prvo pripremi uvodom dionica Didinog soundtracka za 'Dead Man', ali baš kad sam pomislio kako nema teoretske šanse da nakon te još uvijek nestvarne 'Almost' u set uleti ljepša pjesma, naslijedila ju je odlična verzija 'Cortez The Killer', u kojoj se gitarist doista i mogao još koju minuticu-dvije-tri-deset prepustiti lebdjenju na solaži. Kasnije prearanžiranje 'Break' u sličnu električnu omamljenost potvrdilo mi je pretpostavku kako bi se Stray Dogg ipak mogli, da ne kažem i morali, češće hvatati ukoštac s čvršćim i glasnijim – naravno, ne zaboravljajući da se prije svega nalazimo u kontekstu sfere muzike za privatne trenutke – odsjecima rocka. Krasni polusatni albumi u ovakvim okolnostima graje razvučene na za nijansu predugačkih osamdesetak minuta (moglo se i bez bisa s 'Lonely Boy', koliko god su mi jednu od iritantnijih pjesama u živom sjećanju uspjeli pretvoriti u nešto ne samo zanimljivo nego i privlačno, pogotovo u drugom dijelu) ipak izgube dio svoje uvjerljivosti, ali ne samo zbog prilagođavanja takvim zahtjevima žive svirke mislim kako bi i bendu samom u smislu logike unutarnjeg razvoja dobro došlo premetanje omjera u korist šireg zvuka.

Domaća predgrupa s time nije imala nikakvih problema. Baš kao i prilikom posljednjeg Dušanovog dolaska u Zagreb, koncert je sjajnim nastupom otvorio još uvijek friški bend Denisa Kataneca (moj bivši stanodavac Katanec uvijek mi je tvrdio da se prezime tako sklanja), bombastično i prikladno nazvan Denis Katanec Okanagan Ltd, što je ime iz kojeg je odmah jasno da muzika grupe lakoćom uspijeva ispuniti ne samo kabine prekokontinentalnih kamiona nego i autoceste po kojima krstare. Nemam pojma što je Denis proživio u mjesecima provedenim u kanadskom Okanaganu, gdje se stvorio zametak ideje o novom bendu, ali koliko god u njemu jasni bili odbljesci kantautorskog emo-popa Felona, ovo je znatno zreliji i promišljeniji bend. Prepoznatljivo dječačko predimenzioniranje svakog trenutka i osjećaja, ali i verbalnog stila kojim se opisuju ili prepričavaju, iskusna petočlana postava – dosadašnjega klavijaturista Zvonimira Vargu zamijenila je Sara iz Žen, koja se zbog one legendarne mikrovalne na stejdžu Klub.a nije najbolje vidjela, ali se itekako lijepo čula, i u podlogama pjesama i u vodećem vokalu obrade 'Andrije' grupe Bitipatibi – okružuje ritmičnim i odvažnim country-rockom, pa sve zvuči kao imaginarni Conor Oberst & The Cardinals. Uz cjelokupni EP 'Sve moje Laurie', bend je odsvirao i dvije nove, odnosno meni nepoznate pjesme, pa izgleda da nema straha kako je riječ tek o kratkotrajnoj avanturi.

Foto: pot lista arhiva