Prije sad već ohoho godina, jedna mi je tadašnja prijateljica, s kojom sam u međuvremenu izgubio kontakt, pričala kako je probala heroin. Baš i nije glasila za osobu koja uvijek govori istinu, zapravo, bilo bi točnije navesti kako su je mnogi smatrali velikom muljatoricom, ali nešto u tonu kojim je govorila i pogledu kojim je izlaganje pratila dalo je naslutiti da ništa ne izmišlja. Ili mene doista ama baš svatko može zeznuti? Kakogod, zanimao ju je taj osjećaj, htjela je iz prve ruke znati o čemu se radi. Iako elokventna i pronicljiva, nije imala riječi za opisati ono što je bila osjetila. Svedeno na svima razumljiv jezik - nešto najbolje što se može zamisliti. Ako koga zanima, danas je dobro, živa i zdrava, nikad se nije navukla ili nešto slično. Eksperiment je, u tome smislu, uspio.

I samog me zanimalo, ali ja gledam ustranu i kad mi vade krv iz prsta, pa je nekako bilo izvjesno da se neću naglavačke bacati u istraživanje. Volio bih znati, ali znam dovoljno da istodobno i ne želim znati. Odnosno, to bih iskustvo htio steći bez da kroz nj moram mukotrpno prolaziti, otprilike kao što me zanima Malickovo 'Drvo života' - bilo bi mi kul da u raspravama imam i svoj stav, ali vjerujem Iki i Danijeli koji su mi rekli da bih potpuno ispalio gledajući taj film. Americana još nekako, ali oh-kakvo-čudo-je-svijet! bi te ubilo, savjetovali su. Moon Duo, koji su sinoć u malom pogonu Tvornice svirali pred nekih 75 ljudi (od kojih 90 posto znam iz viđenja; 40 posto znam po imenu i prezimenu, a dodatnih 40 posto barem po nadimku - zanima li muzika ikoga drugog u Zagrebu?), bend su prema kojem gajim sličan odnos, a koji se može povezati i s drogerašenjem i sa pretencioznom umjetnošću.

Jebiga, psihodelično-motorični organ-groove dvojac, i to iz San Francisca - mislim, u samom je startu jasno kako iza svakog od sve skupa tri akorda koji se kombiniraju u parovima od dva po pojedinoj pjesmi stoji diler kvalitetne robe. Psihodelija omamljenosti koja spaja ledenost susnježice i grijanje ljetne zore koja se nekim čudom produljuje na cijeli dan idealna je alternativa konkretnom drogiranju, naravno, isključivo u slučaju da cijelu situaciju, poput mene, poznajete samo iz knjiga i medija. Što ja, zapravo, znam kakav je osjećaj higha ozbiljne droge? Nemam pojma. Ono što nemušto zamišljam, međutim, zvuči mi nedefinirano i neopisivo sve dok se ne susretnem s pojedinim živim utjelovljenjem. Ripley Johnson i Sanae Yamada jedno su od takvih, pomalo dosadnjikavi i neangažirani, barem u živoj izvedbi.

Muzika Moon Dua slušatelju kod kuće, ovisno o njegovim vlastitim preferencijama, može biti tek pozadina drijemanju, ali i ključan element sinestetskog sjedinjenja s trenutkom, ili navedite neku drugu new-age mantru. Uživo se između njih i publike podiže zid manjka komunikacije - možda jest glupo duetu koji svoj zvuk gradi predanim i kategoričnim limitiranjem strukturnih elemenata prigovoriti na nemanju bubnjara, ali daj da netko barem pošteno opali po dobošu! Jest da bi u tom slučaju bend zazvučao kao neki mančesterski udarnici u dugačkim kaputima, ali muzika za atmosferu koja ikakvu opipljiviju atmosferu ne nudi smisla ima još i manje. Nije ovo za koncerte, ili sam barem ja, odgojen na strofama i refrenima, mogao i ostati doma.

Takvome meni najbolja je legla, hm, ako se dobro sjećam (a nije uopće nemoguće da se sjećam loše, s obzirom na gotovo identično konstruiranje većine ostalih stvari), treća pjesma, u kojoj su Moon Duo zvučali kao Stereolab koji obrađuju 'Runnin' Down A Dream' Toma Pettyja, a nisam imao ni mnogo protiv povremenih provirivanja naslijeđa gradskih heroja sjekire kao što su John Cipollina ili Jerry Miller. Tijekom tih solaža uhvatio bih se u nekarakteristično opuštenom stanju, mozga pročišćenog od svih dnevnih i noćnih briga, kao da je hipnoza koju je bend zamislio odraditi, a čiji sam rezultat usred statičnih pjesama ocjenjivao neuspješnim, ipak napravila svoje i poremetila mi stanje svijesti. Nabolje ili nagore? Svejedno, jer bi me brzo potom sljedeća pjesma vratila u stvarnost.

Dodatno štivo: