Još i prije negoli ga se Zondo sinoć na pozornici prisjetio kao jednog od ključnih formativnih mjesta svojeg odrastanja, i samom mi se u memoriji vrtio film prvog koncerta TBF-a u Tvornici, održanog već gotovo pradavne 2000. godine. Paralela između navedenog koncerta i sinoćnjega trijumfalnog nastupa Dječaka na istome mjestu domislit će se i oni koji (bilo kakvu) scenu previše i ne prate – zadovoljimo se samo narativom hip-hop benda iz Splita koji nakon drugog albuma klub nakrca skoro do pucanja – ali od svega je ipak važnija jedna od dvije razlike. Naravno, ne ta kako danas ugledni splitski farmaceut Maroje Bubalo sinoć nije reprizirao svoj eksplozijom dušina nemira potaknut mitski pad na koljena na zaprljani pod u bijelim hlačama, nego činjenica kako su Dječaci odličan koncert odradili sami, svojim pjesmama i kulerskim pristupom, a TBF-u su najvećim dijelom bile asistirale nostalgija splitskih studenata i osjećaj naziranja pobjede normalne muzike, dok je sama svirka bila malo kilava. Prapovijesti se ne bih ni doticao kada se današnja iskustvena perspektiva ne bi bahato rugala ondašnjoj pretpostavci o TBF-ovu tadašnjem dosezanju samog vrha, zbog čega se ne čini suludim i Dječacima prognozirati daljnji rast i zaposjedanje što veće mainstream parcele. Pjesme i spiku imaju, a meni se čini kako imaju i puno pravo na obećanje da mogu i hoće još više.

Zapravo, i bez ulaženja u projekcije daljnjeg razvitka karijere i autorske vještine, Dječaci svakako mogu i moraju još više u smislu uigranosti i samopouzdanja pratećeg benda, koji je sinoć tu i tamo štekao podupirući trojicu uglavnom briljantnih repera u prvom planu. Da, kilometrima je to daleko od onih mlakih nastupa otprije nekoliko godina i sasvim je pohvalno što živi bend iskorake u hip-hopu nominalno strane žanrove čini tek mjestimice, ali trojica od četvorice muzičara nisu odavali dojam majstora koji sve mogu i ne boje se ničega. Načelno pouzdan basist imao je problema s tako postavljenim razglasom u kojem je njegov instrument negdje od polovice pa do kraja koncerta plutajuće prdio, gitaristovo izbjegavanje prihvaćanja odgovornosti i malo slobodnijeg akordiranja definicija je prosjeka, a, da se okoristim Mooseovim terminom za jednoga drugoga udarača, kockasti je bubnjar u nekoliko navrata opalio itekako čujnu kontru unaprijed pripremljenim semplovima. Jedini pravi frajer tako je bio tip za klavijaturama (i/ili semplerom?) koji se gitare prihvatio trgajući solažu u 'Lovrincu', pjesme koja je do danas postala bendov 'Genije' – zapravo potpuna kretenarija zadužena za najveći raspašoj svirke.

Spomenuto povremeno razilaženje semplova i muzičara nije rijetkost kod bendova koji ih kombiniraju, a moj se savjet uvijek svodi na jasan odabir. Osobno hip-hop grupe više volim slušati u pratnji DJ-a i instrumentalnih podloga, ali razumijem i one preferencije drugih koje se oslanjaju na živi bend, dok se god ne zastranjuje u previše funka, jazza ili HC-a. Dječacima to nije ni u primozgu, i uživo uglavnom rekreiraju aranžmane s ploče, od mediteranskog popa 'Dalmacije' i 'Mirisa' do orijentalnog tehno umojeba 'Aladina', s pravom najavljene kao najgore pjesme koju imaju u repertoaru. Iznimka je jedino kultni underground klasik 'Svodničin'', za moj ukus nepotrebno preveden na žestoki electro, koji nije ni do koljena originalu. Tko zna, možda odvjetnici i poslovni zastupnici Ricka Rossa doista nikada ne spavaju? Na svim se tim podlogama Vojko, Ivo i Zondo šepure miksom uvjerenja u vlastitu nadmoć i dalmatinske fjakaste odmjerenosti u zanošenju, dojmljivim nastupom zaobilaznim putem potvrđujući kako meštrima od zanata ne treba više od mikrofona i gramofona. Oni, doduše, imaju bend iza sebe, ali im, realno, nije nužan dok god raspolažu ovoliko zabavnim i efektnim rimama koje vrve preciznim one-linerima koji na velika vrata upadaju u katalog fraza svakodnevnog razgovora. Sva su trojica sve situacije u kojima se bend nije planski ugruvao u stvar na prave staze iznijela opuštenom lakoćom kakvu postigneš onda kada znaš da ćeš se upravo sručiti u macansku kiticu.

Vojko Vrućina već se i u širim krugovima, zasluženo, drži za ponajboljega aktualnog MC-ja, čemu načelno nemam što prigovoriti osim osobnog dojma kako su ostala dvojica u odnosu na 'Dramu' na 'Istini' napravili znatan korak naprijed, dok je Vojko svoju razinu eventualno tek zadržao. Jest, razina je to prilično visoka, ali istodobno i ničim ne iznenađuje, koliko to rade melankolično-zajebantske Ivine rime na novoj regionalnoj himni 'Dalmaciji' ili Zondove nježnosti na emo-hop uspavanki 'Za Bebu'. U usporedbi s Ivinom magnetnom varijantom, Vojkova se sinoćnja fjaka tijekom prve trećine nastupa činila suzdržanom i zatvorenom, čak i za izvođenja prvog singalonga 'Maci', sve dok ga fenomenalna 'Siromašan' – za koju još uvijek ne znam je li šaka suza i vrića smija ili obratno – nije probudila u potpuno sudjelovanje, okrunjeno 'Mekim sranjem', jedinim smislenim reggaeom u Hrvatskoj. Međutim, jedini od Dječaka koji MC nije samo u reperskom nego i u izvođačkom smislu jest Zondo, čija naelektrizirana žgoljavost i tehnički manjkav ali neodoljiv flow cijeli nastup sidre i drže na istome mjestu paradoksalne kompaktne razvaljenosti. Sjećam ga se dok se još nazivao Chosen i kako je po forumima srao po mojem freestyle majstorstvu, pa mi ga je baš gušt slušati neopterećenog i s pravom sigurnog u svoje vještine. Možda će ispasti pretjerano, ali izostanak bilo koga iz ove šire postave Dječaka bio bi koliko-toliko nadoknadiv, osim njegova, a mislim i kako su upravo njegove motivacijsko-organizacijske skillz bend i dovukle do ove točke. Netko mora gurati umjetnike, zar ne?

Pričamo li o izostancima, nužno pričamo o dragom prijatelju Papiju Batini (i Kid Rađi) kojega ni sinoć nije bilo u Zagrebu, što je postalo jasno kada je totemska 'Istina' puštena s razglasa kao pripremni prijelaz s nastupa predgrupe Krankšvester (morat ću ponovno razgovarati s ljudima koji su mi ih preporučili, da vidim nisam li nešto krivo skužio). Što je prava šteta, jer bi njegov eventualan izlazak na bis ostvario efekt Miše Kovača – prilično sam siguran da bi cjelokupna publika sve stihove odradila i umjesto njega. Ne bi bio loše došao ni 'Krek kući', i ovako prilično solidno izvedenoj uz pomoć Kreše Bengalke – koji je bio ili potpuno zgažen ili potpuno usran pred gomilom, kada je nakon repanja svojeg dijela 'Cigana' pitao treba li kiticu ponoviti! – i Vuka Oreba, koncertu ipak nužnog samo za jednu jedinu pjesmu, još uvijek nevjerojatnu 'ZGB'. Volim Zagreb, veliki sam fan Nereda i Stoke, živio sam tik do Črnomerca skoro punih trinaest godina i dobro se zna da nisam hejter, ali 'ZGB' je potpuni urnebes, tek kao usput pojačan divnim premierovskim beatom. Dok Oreb nije krešao stejdž pomišljao sam kako se pjesma ipak neće izvesti, za slučaj nepotrebnog sranja, a uopće nisam mogao pogoditi komunalnu euforiju koja je Tvornicom zavladala za vrijeme refrena, vrhunca sinoćnjega koncerta moćnoga generacijskog benda. Stigli su u Tvorku i sorili je sa zemljom, sorkač.

Pisali smo i o: