Prošlogodišnjim prekrasnim listopadskim koncertom u polukružnoj dvorani Teatra &TD, internacionalno-domaći klasičari Rebel Star napokon su, činilo se, dokinuli onaj ne pretjerano zavidan niz nekolicine ranijih zagrebačkih nastupa kojima je redovito bilo nedostajalo nešto ili nešto malo više da bi dostojno predstavili ovaj dragocjen bend. Manji dio odgovornosti za to otpao je na bend sam, objektivno znatno veći na pomalo duhovit sklop nepoticajnih okolnosti, no do navedenoga koncerta bend je sjajne pjesme vođe Milana Glavaškog koristio kao spasilački kolut umjesto kao odskočnu dasku. Baš kad sam pomislio da su vrlo-dobri-ali-ipak-ne-sjajni koncerti grupe iza nas, Rebel Star su ponovno odsvirali jedan od onih koncerata koji odranije nenaklonjenima neće uspjeti objasniti zašto ih mi fanatici – a kojima je dosta samo biti u prostoriji u kojoj odzvanjaju 'So' ili 'Boje' – smatramo jednim od ponajboljih bendova uopće, koncert održan u petak u Prostoru do. Što, ni vi niste znali za koncert? Pa da, nešto slabije promovirana čak i za opuštene standarde dragoga izlazišta, vijest o koncertu nije se dobacila niti do nekih čestih posjetitelja i fanova grupe, pa se u Prostor do, računajući i slučajne, ubacilo tek nekih sedamdesetak ljudi. S druge strane, treba priznati da nije ni da bi ih inače bilo znatno više.

Ponovno dopraćeni kišovitim vremenom i ponovno suočeni s malobrojnom publikom s razmjernim mnoštvom vatrenih fanova, Rebel Star su se ovom prilikom susreli i s manjkavim razglasom, koji se donekle odrazio i na nemogućnost postizanja tečnije strukture nastupa. Dobro znate da nisam opsesivni frik i da me tehnička strana konstrukcije zvuke ne dira ni najmanje, ali preksinoćni je bio vrlo loš u jednom od ključnih aspekata benda – Milanov se izražajni, čeznutljivi glas počesto nije čuo kroz pomalo zamućeni kompot postave friško pojačane petim članom, klavijaturistom. Je li bend zbog toga spočetka zvučao malo suzdržano (prve dvije pjesme nisam uhvatio zbog neočekivano ranog početka, baš kao ni nastup otvarača Shoot Me Wendy – otkad to svirke u Prostoru do počinju prije 10ipo? Prije 11?), ne znam, ali prava kohezija počela se ostvarivati tek kako se repertoar polagano ljuštio, a dobronamjerni unosom tekućine postajali još dobronamjerniji. To se, zapravo, baš prikladno uklopilo u stvorenu atmosferu nastupa nekog juke-joint benda u kakvoj zabačenoj rupi američkog Jugoistoka, koji se s nepovjerenjem regularnih gostiju mora boriti sve dok mu se ne pridruži količina popijenog piva i viskija. Naime, osim u svoj prepoznatljivi melankolični amalgam urbane americane i kantautorskog popa, Rebel Star su u petak u nekoliko navrata svoje gitare poveli i prema oštrijem bluesu.

Prije svega, koncert je više negoli ujednačen komplet koji pruža više od pukog zbira svojih sastavnih dijelova bio redanje vrlo dobrih do odličnih pjesama iz kojeg su svojom ekspresivnom divotom iskakali pojedini sjajni trenuci. S druge strane, naravno, da nije bilo takvih, vjerojatno ne bih ni primijetio da ostale verzije – ovaj me put, recimo, 'Stazama punog meseca' ili 'Industrija' nisu očarale kako inače znaju – svojom uvjerljivošću nisu popratile koncertne vrhunce. Prvi je takav bio, očekivano, nepogrešiva 'Amerika', zatim fantastičan medley, odnosno trenutak u kojem je Milan bend iz 'Mora' uvodnim gitarskim solom poveo u 'Vozače', te naposljetku i fina dvočinka 'Anđeli'-'Rebel Star', dvije razoružavajuće pjesme koje su u Zagrebu napokon otpjevane glasovima koji su ih i snimili. Što, glasovi, u množini? Da, jer je s bendom u grad dojahala i Ivana Ika Smolović, duetirajući s Milanom u navedenim pjesmama i srce posebno topeći na 'Rebel Star'. Ivanin novi bend On Tour nikako da dočeka recenziju na pot listi, za što preuzimam svu krivnju, jer je od broja puta kada sam odlučio napokon nešto napisati o njihovoj slatkoj ploči veći samo broj puta kada se nisam uspio natjerati na pisanje. U ovom nabrajanju pogodaka 'Dah' nisam spomenuo samo zato što sam sve sigurniji kako u tu pjesmu nikada neću proniknuti do kraja, kao i da me nikad neće prestati razbijati. Kao što, ruku na srce i srce na tipkovnicu, Rebel Star neće prestati ni inače, čak ni koncertima koji ne izazivaju ekstazu. Da bi koncert na kojem se sviraju 'Jabuka', 'Ptice' ili 'Zagreb' bio nešto malo ispod nivoa, taj nivo mora biti prilično visok.