Priča je dosad već toliko puta ispričana i reprizirana, začudo gotovo bez ikakvoga inače nužnog ornamentiranja i popratnog do-mitologiziranja, da o prvome zagrebačkom koncertu benda The National danas doista svi znaju sve. Moji kolege prvoborci s pravom ga uzimaju kao temelj ne samo vremenskog starta odnosa s bendom nego i kao pouzdan oslonac usred neizbježnih dvojbi misli i osjećaja o tome na koji način bi se rast bendove popularnosti trebao odraziti na naše mentalno posvojenje grupe, ali još čvršće stavove o koncertu, čini se, imaju ljudi koji ga nisu imali sreće posjetiti. Dijelu fanova je jednostavno žao što mu nisu prisustvovali, što im nimalo ne smeta da ga ljubomorno čuvaju u fabuli toga ofucanog ali simpatičnog i, očito je, prilično točnog ljubića o romansi benda i Zagreba, a nagluhi cinici su ispekli patku kako se svojom nazočnošću hvale i oni koji na koncertu nisu bili, iako ja osobno još uvijek nisam svjedočio takvom slučaju. Iz današnje je situacije na koncertnoj sceni, kada bendovi sličnog statusa i profila jedva drmnu nekoliko desetaka, posebno frapantno da se brojka od, najčešće navođenih, 68 prodanih ulaznica prezentira kao ilustracija sićušnosti, ali kada bend svira pred više od četiri tisuće ljudi na Šalati doista se 2004. godine i KSETa smijemo prisjećati kao daleke i niske stepenice razvojne faze. Faze u kojoj su se sami članovi benda još uvijek baktali i s organizacijskom stranom priče direktnom komunikacijom s promotorima od kojih im se naš Mate, čija se karijera organizatora koncerta zaista može uspoređivati s bendovom, svojim rijetko poštenim i prijateljskim pristupom svidio toliko da ga nikada ne izostavljaju iz svojih planova, ali mu i posvećuju ipak rjeđe izvođenu 'The Geese Of Beverly Road'.

Međutim, sve te činjenice koje lakoćom može izbiflati i svaki površni čitatelj naših tiskovnih medija ipak su uspjele prekriti najvažniju stvar vezanu za taj koncert, možda zato što ona ipak pripada dojmovima ljudi koji su slušali i sam koncert, a ne samo o njemu. Koncert u KSETu nije bio samo legendarno polazište Zagrebove opsesije bendom, nego i naprosto fantastičan, sjajan koncert, kojega bi se kao takvog svi iz publike sjećali, doduše nešto rjeđe, i da se bendova karijera nekim tužnim slučajem vrlo brzo nakon toga prekinula ili regresirala, kao što se to dogodilo brojnim drugim muzičkim gostima toga razdoblja. Da su članovi grupe danas tek vlasnici studija i producenti manje razvikanih izdanja nezavisne scene (za razliku od danas kada Aaron Dessner producira razmjerno razvikane Local Natives, koji su u službi predgrupe pokazali kako predgrupe imaju smisla samo onim ljudima kojima su draže od glavnih zvijezda večeri, inače ih ni štreberčine poput mene ne jebu ni pet posto; jel možete uzet lovu i ne svirat?), kreativni direktori firmi web dizajna ili skladištari, a ne možda i najcjenjenije ime u indieju, koncert u KSETu svejedno bi ostao zapamćen kao jedan od najboljih koje je grad ikad vidio, možda čak i čišći, neopterećen daljnjom nadogradnjom. Bilo nam je jasno da gledamo bend koji svojom strašću, idejama i vještinom zaslužuje više, ali to nam je bilo jasno, recimo, i dogodine, kada su Okkervil River, s Willom Sheffom koji je 'Black' otpjevao viseći sa zvučnika, odsvirali još i bolji nastup, tako da je razvidno kako nikakva očekivanja o, ruku na srce, potpuno arbitrarnom ispaljivanju u orbitu nitko nije ni smio imati. Bili smo uživali u trenutku, tada još uvijek pojačanom ushićenjem kako sasvim slučajno gledamo najbolji bend na svijetu te večeri, koji više nikada nećemo imati prilike gledati. Bit će to lijepa tajna.

Bila bi to lijepa tajna, svakako, ali priča koju smo dobili ispala je i još ljepša, sa strastvenim susretima koji se u Zagrebu, te naravno i u Šibeniku, svake tri godine održavaju toliko redovito, gotovo kao druženja Richarda, Céline i Jesseja. Neka je KSET slučajnost prvog susreta, neuspio pokušaj odlaska 2005. u Izolu – epska nevera srušila gradsku opskrbu struje, bend nije imao akustične instrumente pa je koncert odgodio za sutra, kada sam imao važan ispit na faksu pa morao odbiti poziv koji su momci ponudili Ludom Žuli i meni za tulumarenje i spavanje u njihovim apartmanima – Jessejev je uzaludni dolazak na stanicu šest mjeseci poslije, Pauk je konačno sjedinjenje, a Boćarski dom već izgrađen, siguran partnerski odnos sa svim svojim slavljima i problemima, na kojem moram stati jer novi film još nisam gledao pa da mi ionako nategnuta analogija ne zašteka previše. A ako imalo funkcionira, onda je zbog toga što se i svi ostali hrvatski koncerti grupe, ne samo prvi, mogu doživjeti kao ključne točke, kao prekretnice unutar bendove karijere, kao mnogo više od pukih svirki. Svaki bi put dolazili gotovo na počecima turneja, odnosno barem u trenucima prije nego što će ih ovaj suludi put vrtoglavom brzinom, koju sami članovi benda međutim uspijevaju držati pod itekakvom kontrolom, podignuti na sljedeću stepenicu, u čemu domaćinsko navijanje i pronalazi uporište laskavoj misli kako svoje najbolje koncerte The National rezerviraju za Lijepu našu, što se nekad i oni sami ne libe potvrđivati. Mislim, nema dvojbe da je prava istina potpuno drukčija, ali čak i da se bendova vlastita uvjerenost u specijalno kuženje koje dijelimo pokaže patvorenom, ili barem iskrenom pogreškom, to ih opet čini hvalevrijednima, ali u još nužnijem smislu ljudski skromnog i umjetnički ambicioznog indie benda koji je od profesionalnosti koju je nužno morao prigrliti preuzeo prvenstveno imperativ postizanja da se publika osjeća posebnom.

A to su u utorak navečer (ponovno se ispriječio život, uz pomoć posla zgusnuvši mi raspored toliko da nisam htio pisanje razdijeliti na milijun malih vremenskih džepova, prvenstveno zato što mi doživljaj koji mi je koncert ostavio kao uspomenu nije padalo na pamet mrviti u komadiće) The National uspjeli barem sa mnom, iako ću se usuditi isto pretpostaviti i za najveći dio Šalatinog partera, ispunjenog privatnim tulumima osjećaja ekstatičnih obožavatelja. Ovo mi je bio već šesti koncert grupe i koliko god se davio u opako zavodljivome živom blatu rastrojenosti srednjih godina divnoga novog albuma 'Trouble Will Find Me' (čiji mi prethodnik i najavljivač 'High Violet' nije bio sjeo valjda zbog tadašnje trenutačne nespremnosti i nepotrebnosti da mu se potpuno predam) na nj sam otišao očekujući standardni, ni po čemu eksplozivni i ugodno opušteni večernji užitak slušanja benda koji, nasreću, gledam prilično redovito, baš onako na čemu zavidimo velikim stranim tržištima, prije nego što se, vječni nezahvalnici, počnemo sprdati s frekvencijom bendovih dolazaka. Očekivao sam, kažem, još jedan dobar koncert, a od The Nationala, od kojih sam ipak trebao očekivati više, dobio još jedan epski koncert, još jednu kombinaciju mračne, papreno-medene osjećajnosti svirane zapanjujućom tehničkom virtuoznošću i pogođenog momenta u vremenu i prostoru zbog čega će se i ovaj koncert – zbije li se ikad to čudo da iz računa ispari učinak otkrivanja, onaj koji će od prvoga preoteti naslov najboljeg – pamtiti kao predivna anomalija. Kako ovaj i ovakav bend to postiže, kako njegove oštre pjesme postaju himne, kako sebe istodobno predimenzioniraju do zapremine velike dvorane i sužavaju tako da bez zapinjanja prolaze kroz najskrivenije nijanse svojih stisnutih pjesama?

Nikada ne provjeravam set liste s prijašnjih koncerata, da si očekivanja ne bih ujedno povećao i smanjio znajući što se otprilike nalazi na repertoaru, ali današnje čekiranje pokazuje kako bend na ovoj turnejici u principu koristi vrlo čvrst kostur organiziran oko promocije aktualnog albuma, s varijacijama tek u izboru pjesama s 'Alligator' i 'Boxer', također relativno ograničenog broja. Naravno da bih ja bio volio čuti barem 'Lit Up' ili 'All The Wine', kad su već 'Murder Me Rachael' i 'Available' prešle u dubine Loch Nessa, ali najučinkovitije me tješi spoznaja kako sve te pjesme zapravo već jesam čuo, na nekome od prethodnih koncerata benda, i to ne samo njih nego i umalo pa sve što su dosad objavili na svojim albumima. Tako da bi bendovo neigranje na sigurno potvrdilo njihov integritet čak i da prekpreksinoć preferirani 'Trouble Will Find Me' nije maestralan koliko jest. Ovo još uvijek nije razina simpatičnog Stipeova priznanja kako 18 pjesama R.E.M. – bend s kojim se The National toliko plodno i otkrivajuće može uspoređivati na brojnim poljima – gotovo uvijek moraju odsvirati, ili Jaggerove bilježnice u kojoj se pjesme nalaze u razredima Obaveznih, Povremenih i Rijetkih, od kojih jednu-dvije iz ovoga zadnjeg bira Keith. The National odgovornost još uvijek primarno osjećaju prema sebi, svojim izborima i svojem trenutku, kao bend koji dijelom još uvijek ne može vjerovati da je sve ovo oko njih zapravo i na duge staze naglaske uvijek iznova stavljajući na novo, jer se možda ne dogodi da to novo jednom postane staro, što fanovi u pravilu najčešće traže. Iako su nogom prihvaćenosti i vidljivosti već iskoračili iz našeg indieja, stajaća noga stava i kreativnosti u njemu je još uvijek čvrsto postavljena.

The National, dakle, mogućnosti koje im je graničan mainstream uspjeh stavio na raspolaganje koriste isključivo da bi lakše i efektivnije postizali plemenite ciljeve koje je pred njih davno postavilo pripadanje nezavisnoj sceni, što nije važno samo meni i mojim sličnoemotivcima kao potvrda naše muzičke edukacije nego je i sredstvo koje bendovom ennuiju dopušta širenje bez gubljenja zadimljene gustoće. Ili, da ne trabunjam previše, koncert izvan sfere maloga kluba jednostavno je bolji i pruža veći osjećaj bliskosti kada bend upražnjava strukturnu foru da se na svake dvije novije ili prigušenije pjesme odsvira jedna u stilu bendova karakterističnog napinjanja sobne atmosfere zagušujućih emocija u repetitivnu zborsku mantru, svirka je bogatija i opojnija kada se možda i najzajebaniji muso-chops bend indie-rocka još i pojača dvama sviračima na trubama, klavijaturama, bekovima i šuškalicama što im sve zajedno zapravo uopće ne treba, a euforija je gromoglasnija kada se unaprijed lukavo pripremi pedesetmetarski mikrofonski kabel da Matt Berninger za vrijeme 'Mr. November' na bisu može zaplivati više desetaka metara daleko u pučinu publike. Ako je nešto planirano, ne znači i da nije spontano, odnosno da mu ne bi srce iskočilo iz grudi da sa stejdža nije skočio on sam. Svojim katalogom i načinom izvođenja gotovo pa patentirajući stadionsku intimu na razini cijeloga koncerta, The National zauzimaju dvije stolice upravo zato što su udobno zavaljeni u art/alter okruženje nezavisne scene, na rokerskom mainstreamu tek ležerno držeći noge, koje bez problema podignu kada se požele zaputiti negdje drugdje.

Jednako kako brižnim pristupom i svojom golemom željom da se svakom fanu oduže na izravnoj osobnoj razini uvijek ostaju blizu vrijednostima scene s koje su potekli, The National i zvukom, strpljivo i nikad se pretjerano ne udaljavajući, kruže oko toga besmislenog termina indieja, koji svima nama koje je upravo on uveo u svijet (muzike) ne samo da još uvijek znači mnogo nego se i obraća potpuno jasno. Prišavši mu zdesna iz americane i roots rocka na prvim dvama albumima i ulovivši njegovu srž u svojoj srednjoj diskografskoj trećini, na posljednjim su ga dvjema pločama okrenuli znatno ulijevo, radovima koji i u svojoj najkomunikativnijoj instanci zadržavaju bremenitu hermetičnost urbane nervoze, obiteljske nesigurnosti i preispitivanja samopouzdanja. Bizarno je kako su se upravo tim teškim albumima 'High Violet' i 'Trouble Will Find Me', koji tješe baš zato što u svojem tješenju nisu naprasiti ili naporni, i izdvojili u tržišnom smislu, dosegnuvši fanove koji se po prodaji albuma broje u stotinama tisuća, a po prodaji koncertnih ulaznica pojedinog nastupa u tisućama čak i u Zagrebu. Pretpostavio bih da je ovo ipak plafon u tome smislu, samo da isto nisam napravio i svaki od prethodna dva puta. Često se postavlja pitanje koliko u ukupnosti toga obožavanja participiraju posvuduše i pozeri, ali, da se zaustavim samo na ikonama koje su na istome mjestu prije nekoliko godina odsvirale bezvezne nastupe, šta mislite da su Pixiese ili Morrisseyja gledali samo iskreni die-hard fanovi? Jebiga, ja mislim kako je super da se rulet pomodnosti pokatkad zaustavi i na ljepoti ovog tipa, a ako je takvih posjetitelja i bilo – a čak nisam siguran, jer su svi u mojem vidokrugu pjevali umalo pa sve pjesme – nadam se da im ovo neće biti samo faza. Odnekud se mora početi.

Od toga su se povijesnog svibanjskog KSETa, koji je igrom sudbine podcrtao moj početak ostvaren toga proljeća uz 'Sad Songs For Dirty Lovers', do danas u repertoaru održale tek dvije pjesme, koje ovdje neću proglasiti najboljima u bendovom katalogu samo zato što ne želim seratorskim tvrdnjama kako je nekad bilo bolje okaljati nekidan podijeljenu divotu, ali koje su svejedno još uvijek sigurna sidrišta raspona benda. 'About Today' se od pjesme čiju je prijeteću nesigurnost bilo teško izdržati već kod prvog slušanja pretvorila u pjesmu koja je sve opasnija što je više poznaješ, a njezino je kasnonoćno tiho nagađanje u utorak prekinuto kratkim disonantnim bučanjem na kraju, naglim priznanjem kako se crv sumnje poveća čim ga postaneš svjestan i poželiš zgaziti. Da ju je napisao netko s dugom kosom, bila bi poduprta solažom s ledenih planinskih vrhova i tisućama svjetlećih upaljača. 'Abel' je i dalje zvuk garažnog benda koji održava probe u slomu živaca, samo što je njezina prirodna pozicija show-stoppera u novoj taktičkoj postavci zamijenjena mlađim igračima, pa ona sama sada ispunjava sentimentalnu ulogu favorita starih fanova koji pouzdanim singalongom podsjeća kako još uvijek nije na izlaznim vratima. Društveni, zajednički vrhunci sada se nalaze negdje drugdje, u 'Bloodbuzz Ohio', koja u Hrvatskoj dodatno rezonira stihom I still owe money to the money to the money I owe, u čijoj se sjeni nalazi njegov još ubojitiji, momentalni nasljednik I never thought about love when I thought about home, koji je toliki umojeb da nemaš pojma što bi rekao mami kad se sljedeći put čuješ s njom; u 'Slow Show', ispovijedi indieju prihvatljivog i jednako kurcem opsjednutog Hanka Moodyja, kroz čije se citiranje '29 Years' vuče direktna linija s bendovih početaka i koja podmuklo ili srdačno, još uvijek se ne mogu odlučiti, upozorava da dulje čekanje znači i sigurniji finalni spokoj; u 'Graceless', još jednom budućem anti-hitu kakvima obiluje friški album.

Popularnost uzrokovana albumima vrlo mučne prirode, zadržavanje nepresušnog indie-kredita povlačenjem sredstava iz banke prve lige, rastočene pjesme koje pišu profesionalno i osobno situirani ljudi. Te se paradoksalne karakteristike i popratne okolnosti benda očituju i u blago dezorijentirajućem zvuku, sedativiziranim klavijaturama koje grad promatraju kroz francuske prozore dvadesetih katova, ali ponajprije kroz ljuljajuće ritmove legende Bryana Devendorfa, koji svako toliko nekim polutaktom ili varijacijom inzistirajućeg ritma izmakne tlo pod nogama, samo da bi ravnotežu ponovno osigurao brzom spasiteljskom reakcijom, što najbolje zna upravo Matt, čiji se stihovi povremeno upravo utrkuju s ritmom da bi se u emotivnom fotofinišu s njima izjednačili taman onda kada se odluče predati. Ovaj čovjek bubnjeve baš svira, prirodnima čineći sve strukturne prijelaze unutar pjesama baš kao što je to nekad radio Bill Berry, a opet odajući dojam najprizemnijeg člana grupe. Pjesme kao što su singl 'Demons', Don't Swallow The Cap' ili naoblačenje 'Conversation 16', redom slowcore na trostrukom broju okretaja i organiziran oko ritma a ne pužuće melodije, naprosto ne bi trebale funkcionirati na velikim pozornicama, što The National niječu najjednostavnijim oružjima, proživljenošću samih pjesama i već nekoliko puta spomenutom brutalnom uigranošću instrumentalnih virtuoza. Kako je to uočio mudri Moose, u svijetu u kojem razlika između prosječnih i sjajnih ovisi o nečemu toliko fluidnom kao što je međusobna kemija članova benda, teško je zamisliti zgodniju situaciju od benda čiju ritam sekciju i gitarski dvojac čine dva para braće, od kojih su ovi za gitarama još i blizanci! Već ih vidim kako kao klinci u Cinciju potpuno intuitivno razrađuju svoju međuigru i isprepletene dionice, a doista ih i realno čujem na Šalati kako sve te filigranske melodije sviraju i uživo, topeći srca u 'I Need My Girl' ili 'Fake Empire', akustičnim gitarama odlazeći na plažu u završnoj 'Vanderlyle Crybaby Geeks'. Da, to je repriza trika s prošle turneje. Da, uglas mi je pjevalo svako krvno zrnce.

Puko dvosatno trajanje koncerta samo po sebi nije dokaz prave unesenosti i izbjegavanja svakog oblika odrađivanja, ali ono čime su i kako The National ta dva večernja sata ispunili jest, od uredske otuđenosti 'Mistaken For Strangers' do 'Sorrow', koju je toliko lako ironizirati da je još lakše previdjeti, a govorim iz vlastitog iskustva, koliko je pjesma dobra i lijepa, ali i nijansirana. Mislio sam da će im je nakon muzejskih šest sati biti dosta za sva vremena, ali su zapravo u njoj tim detaljnim istraživanjem pronašli i njima neslućene odaje. Iako odani poklonik sjajnih 'Sad Songs For Dirty Lovers' i 'Alligator', iskreno priznajem kako neke druge bendove bez imalo razmišljanja navodim kao draže, no suptilno pridobivanje kojim me je naposljetku zarobio (što je prava riječ jer uz blizinu uključuje i otpor) i 'High Violet', kojeg sam samostalno pustio možda pet puta, izvrstan je primjer kako strpljivog odmjeravanja koje je bend u svakom trenutku spreman momentalno preobraziti u agresivni zahvat, tako i emotivnih sadržaja od kojih se sastoje bendova muzika i Mattovi tekstovi. A njih se nekako više živi a manje sluša, čak i u okviru pop koncerta kakav je Šalata nedvojbeno vidjela, makar takvoga pop koncerta temeljenog na sastojcima koji nemaju nimalo veze s brzopoteznom zabavom i rasplesanom razbibrigom. Od benda koji si upoznao stihovima Never look her in the eye, never tell the truth, if she knows you're paper, you know she'll have to burn you, never tell the one you love that you do, save it for the deathbed, when you know you kept her wanting you takvo nešto i ne očekuješ.

Znam da je teško povjerovati, ali netom obavljenom redakturom napisanog tekst sam ošišao gotovo za više od pola (inače, pisao sam negdje četiri ničim prekinuta sata, na tastaturi, a u glavi sam rečenice počeo slagati već tijekom post-koncertnog pijanstva koktelom lošeg piva i krasne muzike), dijelova čijih se intimnih asocijacija i klasičnog pretvaranja da kužim i kako se izvodi ono što čujem ni inače ni sad ne sramim, ali koji svejedno ne bi saželi ili na jedno mjesto sakupili sve ono što čini moj odnos s ovim bendom. Ni ovako se nisam uzmogao isplesti iz klupka svega onoga što sam na koncertu čuo u utorak i svega onoga što sam na koncertu čuo iz prethodnih devet godina. U recenziji koja je trebala zaključiti i zaključati postojanje pot liste, Dražen je o tome odnosu rekao sve najvažnije, i to toliko lijepo i pogođeno da su mu opsegom izrečenoga i naslućenoga ravni samo Mattovi dvostisi i refreni. Zato razumijem da se nekim mlađim ili novijim fanovima grupe aktualan album nije svidio onoliko koliko zaslužuje, iako u radovima ovog benda nikad nije riječ o oklijevanju zbog nedopadanja onoga što čuješ koliko o odugovlačenju do potpunog podudaranja energija i iskustava. Ne želim reći kako mi bolje shvaćamo zato jer smo stariji, jer to nije istina, samo je spoj tko zna koliko odgađanog pravog odrastanja punog odgovornosti i predanog praćenja postepenog odrastanja samog benda naprosto teško nadomjestiti ikojim drugim paketom elemenata fanovske privrženosti.

A tek smo, u najboljem slučaju, na pola puta. The National su još uvijek bend koji zajedno s njegovim pjesmama trebam i kad ga ne želim trebati, baš nekako kao i život i njegove zavrzlame. Ne sumnjam kako ćemo za tri godine ponovno vršiti zajedničku rekapitulaciju posljednjeg razdoblja, na koncertu koji od utorka ima još jednu nevjerojatno visoku prepreku za preskočiti. Kladim se da hoće. Set lista: I Should Live In Salt – Don't Swallow The Cap – Bloodbuzz Ohio – Mistaken For Strangers – Sea Of Love – Demons – Afraid Of Everyone – Conversation 16 – Squalor Victoria – I Need My Girl – This Is The Last Time – The Geese Of Beverly Road – Abel – Slow Show – Pink Rabbits – England – Graceless – About Today – Fake Empire – BIS: Sorrow – Humiliation – Mr. November – Terrible Love – Vanderlyle Crybaby Geeks

Foto: Dražen Smaranduj