Moj dobar prijatelj Jukić, sasvim razuman i racionalan tip, definiranog nacionalnog osjećaja bez lutanja u šovinističke varijante, srpske uspjehe na brojnim različitim poljima ne propušta objasniti kroz jedan specifičan rakurs. Đoković, Kusturica, Bajaga, rukometaši, bla bla bla – nikome od njih ne niječe ponekad čak i izvanrednu umješnost u zanatu kojim se bave, ali status pravih veličina, po njemu, svi duguju isključivo činjenici kako Srbi imaju bolji PR. Bolji od nas, je li, a izvan svih usporedbi svejedno kvalitetan. Ostanemo li na polju površne zajebancije, a molim vas ajmo jer nemam sape za ozbiljniju raspravu s obzirom na to da ovo kucam s friška dva šava na malom prstu lijeve ruke, paaaa, smijem reći da se donekle slažem s njim, ako ćemo da razgovaramo o područjima mojih interesa. Muzika i film. Bolji smo i to je to, pri čemu bolji koristim kao komparativ od dobar, a ne suprotnost od grozan. Zabranjeno voće do danas je već i istrunulo, ali kroz dijapazon neugodnog zapuha do nas se još uvijek probije i privlačna nijansa mirisne ugode.

O svemu sam tome razmišljao sinoć, došavši na koncert kultnih beogradskih prsten-i-zlatni-lanac džibera Prti Bee Gee u dupkom nakrcan KSET. Priznajem da više nisam standardan sudionik scene, pa stoga svi moji pokušaji pretpostavljanja aktualnih trendova metropoline hip-hop zajednice završavaju debaklom, ali očekivao sam nešto više starije ekipe, željne nekolicine sočnih politički nekorektnih reminiscencija na tulume otprije 6-7 godina, i to sve skupa u ukupnom broju od nekih stotinjak. Kadli tamo horde mladenačke raje, koja je Mikrija i Eufrata dočekala toplije negoli kada sam posljednji put u Zagrebu gledao V.I.P., a skoro u rangu svršavanja na Bad Copy. Neka, bre, nisam hejter koji se naslađuje tuđim posrtanjima, samo mi je bio malo bed što sam očito najstariji u klubu, ne računajući sjedokosog činovnika ZAMP-a koji je usporedno s mojim naručivanjem pića konobara ispitivao tko je odgovoran za ovaj neprijavljeni koncert. Onda sam vidio legendu Chilla, pa sam se malo skulirao. Kakogod, naše mlade snage Prti Bee Gee izgleda puše (u gudra-drolje kontekstu prikladniji termin od kamilica vole, cijene ili slušaju) u znatnoj mjeri, a duo se na dočeku zahvalio skroz razvaljenom koncertnom žurkom.

Prti Bee Gee osobno volim više od Bad Copy jer mi se, možda griješim, čini kako se klišejima američke bitches&guns spike manje izruguju, a više zajedno s njima tulumare uz piće i porniće. Rezultat se na prvi pogled i na prvi posluh i ne razlikuje toliko, iako se određene znakovite razdjelnice lako daju iščitati iz stava. Bad Copy su inteligentni zajebanti zavidnog muzičkog talenta, koji bi se snašli i u mnogim drugim žanrovima, zbog čega bi mi možda trebali biti favoriti, samo što je zajeb da ja u hip-hopu baš volim dum-puf-prc. Prti Bee Gee jesu džikani čijim se kvartom ne bih volio sam prošetati ni u popodnevne sate, ali ih nemam problema zamisliti kako ista ta cijela popodneva dangube u sobama uz iskreno divljenje Snoopu ili Cypressima. Manje su talentirani, ali više nabrijani, a prevlast dobrih strana takve pozadine postignuta je relativno upornim i postojanim radom. Najnoviji album 'Bez šećera' nisam slušao, ali debilni klasici poput 'Klabing klabing', 'U dresu Redži Milera' ili programske 'Sex, gudra, prti BG' još uvijek garantiraju skakanje i deranje prvih redova, kao i moj zadovoljan smiješak s galerije.

Ista ta programska pjesma, međutim, svojim refrenom pojašnjava i zašto osobno ipak nikad nisam prešao granicu između poštovatelja i obožavatelja: dramenbejs, hip-hop, rege, sex, gudra, Prti Bee Gee. Svaka čast neumivenom i vjerojatno ne previše hiperboliziranom presliku kvartovskog lajfstajla, opravdanoj nadmenosti kojom se tekstovi izvode uživo (bez ikakvog DJ-a, samo bi se Mikri pred krajevima pjesama posvećivao laptopu, s time da su lakoćom izbjegli sve suvišne pauze i u lice se nasmijali odnosno u facu popišali svim onim reperima kojima na koncertima dulje traju pauze nego pjesme), a pogotovo opsjednutosti basketom, ali za moj ukus podloge prečesto zastrane u jeftinu drumbu. Istina jest da kao takve pričama ove grupe pašu kao salivene, jer Prti Bee Gee ne dolaze iz luksuznih lounge-barova iz centra, nego iz oronulih periferijskih straćara prenamijenjenih u diskače, samo što mene taj odjeljak hip-hopa često vrlo brzo zamori. Sinoć mu je trebalo nešto dulje, zapravo više od sat vremena, prvenstveno zahvaljujući sjajnom Eufratu. Prednastup Kalija, Jantara i Scriptora sam uhvatio tek pri kraju, i moram priznati da bih ih volio čuti i drugi put, uz više koncentracije.

Moram li zaigrati na samo jednu kartu, bez krzmanja se odlučujem za underground mitove o loodim srpskim reperima kao glavni razlog statusa koji Prti Bee Gee izgleda kod nas uživaju. Samo što katkad ispadne i da PR ne prodaje kvake, nego pospješuje kvalitetne sadržaje.