Pišući o Pipsima početkom ožujka, zaključio sam kako se, gledano statusno a nikako ne kvalitativno, malo pomalo pretvaraju u bend koji ponajčešće svira event-koncerte - posebne, pomno isplanirane, dodatnom pričom poduprte, namijenjene isključivo pravim fanovima. Odanost tih fanova nikada nije bila upitna. Ako ni ja sam, kao reakcionar koji lako plane, nikad nisam osjetio želju za definitivnim pozdravom, a razloga je bilo ili sam barem pogrešno mislio da ih ima, onda tek oni smireniji i prijateljski nastrojeni prema modernim zvučnim fintama nisu imali zašto u pitanje dovoditi svoju ljubav. Brojnost tih fanova, međutim, drugi je par gitara, jer je kopnjenje interesa među popularno i lijeno nazivanim širokim masama vremenom dovelo do toga da Pips, Chips & Videoclips sve rjeđe sviraju gaže u klasičnom smislu riječi. Osim po bendov bankovni saldo, to uopće nije loša stvar - svakome dragom bendu iskreno želim i brda i doline i kuće i bazene, smatram da ih i zaslužuju, ali ne smeta mi ni kad su sve što dobiju tek uvjeti u kojima se bez ikakvih ometanja mogu posvetiti isključivo vlastitim planovima i užicima. Što točno ovih dana, u stvaralačkom smislu, Ripper radi, ne znam. Možda upravo piše najbolji hrvatski album svih vremena. Možda ga i snima. A možda samo stoji doma i sluša neku staru dragu muziku, baš onako kako ja često doma vrtim "Dernjavu" ili "Freda Astairea".

Ne samo na tim dvama albumima, ali na njima pogotovo, mnoštvo je pjesama koje volim pjevati glasno, u duetu sa svojim sjećanjima, a takva manifestacija emotivne poljuljanosti prikladnija je otvorenijem, napučenijem prostoru od stana u tihoj zgradi. Scena Gradec, gdje je bend sinoć nastupio u sklopu Gričevanja, zadovoljava dobar dio kriterija, a i bendu je, vjerujem, dobro došlo vidjeti da poklonike još uvijek ima i izvan najužeg kruga gore spominjanih fanatika. Da, upad jest bio besplatan, ali čuti nekoliko stotina okupljenih kako u glas pjeva pjesme koje si napisao trebalo bi biti neprocjenjivo, čak i za dokazanog cinika Ripperova kalibra. Neočekivano rani početak koncerta uskratio mi je slušanje nekoliko uvodnih pjesama - krivnja je isključivo moja, početak je svugdje bio precizno najavljen za 20 sati - pa je donja set lista nužno nepotpuna, ali čuo sam sve pripadnice ešalona osim "Rosite Pedringo", pa ne žalim previše. Zvuk je bio malo nedefiniran, osim u trenucima kada je potpuno definirano krčao, ali u ovo što sam danas zasigurno me nisu izgradili sati slušanja opernih orkestara na najskupljim audiofilskim uređajima. Lo-fi kazete američkog undergrounda i pankerski koncerti, s druge strane, imali su određenog udjela, pa me nećete čuti da se žalim na zvuk. Jedino je važno da mogu prepoznati pjesmu, a "Poštara lakog sna" ili "Boga" prepoznajem i začepljenih ušiju.

Jedino što, recimo, "Narko", "Gume na kotačima" i "Na putu prema dole" ipak ne bih prepoznao da sam, na nesreću, ikad morao biti podvrgnut operaciji transplantacije srca. To bi me novo srce održavalo živim, svakako, ali ne bi znalo kako točno mora kucati uz stihove nećeš znati da kucam al bit ćeš sigurna tko je ili kad bi procjenjivali onako od oka, ja bi ispo magarac, a ti koka. Ako si svoju najbolju pjesmu napisao i snimio prije skoro dvadeset ili nešto više od deset godina, i ako ti to svi stalno govore, shvaćam kako se u jednom trenutku možeš zainatiti i krenuti u dokazivanje da možeš mudrije, zrelije, jednostavno bolje. I možeš. Koncerti Pipsa koje sam ove godine vidio pokazali su mi da je Ripper prošao tu fazu, set liste sastavljajući podjednako iz svih razdoblja karijere. Već debelo uigrana šestočlana postava - to kod benda nikada nije bilo upitno - međusobno prilično raznorodne stvari danas svira razigrano i tečno, kao dio homogenog kataloga u kojem se nijedan sastojak svejedno ne uspijeva izgubiti. Ovaj bend je spreman za veliki povratak. Set lista: Zdenka i vanzemaljci - Supermama - Motorcycle Boy - Teroristi plaču - Jedan od nas - Plači - Malena - Nogomet - Poštar lakog sna - Dan, mrak - Narko - Bog - Gume na kotačima - Na putu prema dole

Foto: www.pipschipsvideoclips.com (arhiva)