Čekajući prekjučer u dupkom praznome malom pogonu Tvornice koncert kosovskog indie-pop benda Gillespie, Emir i ja smo nabrojali čak četrnaest koncerata koji se u Zagrebu održavaju, ili su se održali, u periodu od utorka nekidan do sutrašnje nedjelje, s time da nas je morio osjećaj da smo barem još koji iz ponude i previdjeli. Osim što to, zapravo, i zvuči kao uobičajena zabava dokonih analaca u red kojih obojica spadamo, motivaciju naše zanimacije naći ćete u četvrtoj i petoj riječi ovog izvještaja – još u 22:30 u prostoru smo bili samo nas dvojica, DJ i konobar!, da bi se malo poslije ukazala još šačica, pa se broj uz organizatore i bendovu pratnju popeo do nekih desetak. U jednom momentu smo se čak bili zajebavali da bi se lako moglo dogoditi da svi nazočni – i on i ja – napišu svoju recenziju koncerta, što bi zasigurno bio svjetski rekord u postotku omjera prisutnih i napisanog.

Čistom tržišnom logikom, bend je onoliko interesantan koliko interesa izazove, i ni na kraj mi pameti nije tvrditi da Gillespie iz nekog razloga zaslužuju više bilo čega, samo mi je bilo žao takvog ishoda s obzirom na činjenicu kako bi nesvakidašnja atrakcija nastupa benda iz Prištine – uvjeren sam prvog iz toga grada koji je u Zagrebu nastupio otkad ja živim u njemu – do prije koju godinu privukla minimalno pedesetak scenskih ratnika. Problem nije u tome što su navedeni okačili koncertne uniforme o klin, problem je samo u tome što se Zagreb u posljednje vrijeme pretvorio u muzičku košnicu u kojoj se ama baš svaki dan održava barem jedan koncert, često i dva, a uopće više ne iznenađuje i poklapanje tri svirke. Pazi što želiš, jer bi ti se moglo ostvariti, doista. Pokazalo se da Zagreb naprosto nema dovoljno zanimanjem, financijama i vremenom obdarene publike, kada razgovaramo o temeljnoj ćeliji koncertne scene, nastupima malih nezavisnih bendova koji fanove dolaze mukotrpno regrutirati, a ne razveseliti dugo čekanim susretom.

Sjeća me ovo na dvije stvari, put na koncert Interpola 2004. godine u Berlin, i jedno legendarno pismo čitatelja ugaslom magazinu Hollywood. Naime, stigavši te davne godine u Berlin, u hostelu sam na gradskoj mapi mjesečnih događaja skužio kako iste večeri u gradu sviraju još i Steve Earle i Talib Kweli, te sam čak razmatrao prodaju ulaznice za Interpol i odlazak na drugi koncert, ali se nisam mogao odlučiti koji, pa nisam napravio ništa. Pomislio sam kako s radošću čekam dan kada će me isti problemi moriti i u domovini, da bih tek za koju godinu skužio kako fizički zakoni nemogućnosti bivanja na dvama mjestima u isto vrijeme ipak vrijede nekog vraga. A instinktivan iskaz frustracije – dijelom zbog vlastite rastrganosti (redoviti pratitelji rubrike znaju koliko često idem na koncerte, ali manji broj zna i da tjedno svjesno propustim barem jednu do dvije svirke, zbog mira u kući i glavi), a drugim zbog minornog posjeta u četvrtak – kojim sam pomislio kako bi bio red da se organizatori malo skuliraju podsjetio me na navedeno pismo u kojem se jedan čitatelj žalio kako se tada snimalo naprosto previše filmova trajanja duljeg od dva i pol sata i predložio da bi nužno bilo oformiti komisiju koja bi nagledala produkcije i dijelila ograničen broj dopuštenja za epske duljine. Kralj.

Pretpostavku kako je, uz određene manjkavosti u promociji i svojevrsno uljuljkivanje u sigurnost snage programskog brenda, glavni uzrok izostanka čak i standardnih fanatika upravo raspored koji sliči šipku potvrdile su mi sinoć doznate informacije kako su Cautionhorses, prošlotjedni junaci rekordno slabog posjeta, u Osijeku skupili tridesetak ljudi, a u Murskoj Soboti su, na zajedničkom koncertu upravo s Gillespie, prodali čak 120 ulaznica! Interes uvijek postoji, ali nije svemoguć, jednostavno se rasprši na brojne podražaje. Nije moj posao, pa ne znam kako situaciju riješiti, a zapravo i ne želim nikakvu promjenu jer mi je draže otići na koncert na koji gotovo nitko drugi ne dođe nego u brojnom zboru žaliti za nepostojanjem ikakvih koncerata. Ali bendove ipak više volim gledati u društvu većeg broja ljudi, kako zbog benda samog jer ga više ljudi nužno više inspirira, tako, na kraju krajeva, i zbog sebe samog jer tako samo rastu šanse da koncert bude bolji.

Teče već tko zna koja tisućica znakova, a o samoj svirci Gillespieja ni riječ – ako ste pomislili da odugovlačim jer nemam što lijepo napisati onda sam ispao nekompetentan debil. Gillespie su, a što je u svijetlu svega gore napisanog najtužnije, baš dosta dobar bend, jasne vizije i uvjerljive realizacije, čemu treba dodati da bendova koji sviraju ovakav tip alternativnog pop-rocka u nas gotovo uopće nema. Pretpostavljajući starost bendovih članova po izgledu, rekao bih kako Gillespie muzički usmjeruju iskusniji gitarist i bubnjar, prema određenom spoju shoegazea i dreampopa prve polovice devedesetih, s dovoljno pirotehničkih gitarskih solaža koje odaju i mladost provedenu uz ploče heroja klasičnog rocka. Dobar broj pjesama mene je asocirao na one rijetke vedrije trenutke Cranes, da bi u one dvije pjesme s najviše hit-potencijala Gillespie zazvučali kao, recimo, lo-fi Lush ili čak i Garbage u nešto siromašnijoj produkciji. Ne znam je li inzistiranje na delayu vokala mlađahne simpatične pjevačice tijekom cijelog sata svirke rezultat njezinih eventualnih glasovnih manjkavosti (nije mi djelovalo, ali nikad ne znaš) ili svjestan izbor uranjanja relativno srednjostrujaškog indieja u ponešto eteričnu atmosferu, ali mislim da bi uz reduciranje efekata kontakt s publikom bio neposredniji. Samo što, kako smo već apsolvirali, publike ionako nije bilo.

Preksinoć na koncert jesam otišao samo zato što bend dolazi s Kosova; pojave li se u gradu bilo kad ponovno, otići ću zato što mi je preksinoć bilo dobro. Jebiga, razumijem da je stream Black Keysa ili Arctic Monkeysa s Coachelle većini napetiji od opskure Kosovara u praznom klubu. Meni je još uvijek obnutno i nemam si zbog toga što zamjeriti. Ni većini.