Vex And The Voxtones u petak te The Marshmallow Notebooks dan poslije, oba benda u Prostoru do, odsvirali su krasne koncerte koji bi jednako toliko krasni bili i da su održani u velikim dvoranama pred gomilom ljudi, ali koji su te bendove nastavili činiti dodatno posebnima upravo zbog zadržavanja osjećaja slatke tajne ponuđene svima, ali prihvaćene od malog broja zaljubljenih. Oba su koncerta poslužila i kao odskočne daske back-to-back ludih izlazaka koji su se prometali u znatno ozbiljnije štete nego što sam to, usto još i prekrcan obavezama, planirao, zbog čega ovaj dvostruki report i kasni nešto više nego obično. Zato ga i jesam otvorio izravno u glavu, da ne ispadne da je moje opravdavanje i jeftino teoretiziranje nečega toliko jednostavnog kao što je priča o koncertu važnije od izvrsnih, divnih setova koje su te dvije sjajne grupe, predstavnici ponajboljeg što hrvatska muzika nudi uopće, ne samo unutar nezavisnih voda, odsvirale za vikend. Isprva sam htio odvojiti izvještaje, da se svakom koncertu dostojno odužim na onome što mi je pružio, ali tek bi time prekardašio vlastite rokove, kao i zanemario postojanje niza podudarnosti u identitetima ovih dvaju bendova, sličnih onoliko koliko bendovi međusobno prilično različitog zvuka zapravo uopće mogu biti. A kad sve to drobljenje stavimo na stranu, svejedno ostaje činjenica kako je riječ o bendovima koji dijele jednog člana, dragog prijatelja i friškog tatu Moosea Botića, mada navedeni s The Marshmallow Notebooks još, pa ni u subotu, nije odsvirao nijedan koncert.

I Voxtonesi i Notebooksi su bendovi entuzijasta i fanatika predvođeni jednim entuzijastom i fanatikom koji je ujedno, onako usput, i sjajan autor prekrasnih pjesama. Odanost estetici i moralu određenih žanrova kod obojice se od njih, jangle-rokera Vexa i bedroom-kantautora Matije, dijelom manifestirala i kao namjerno povlačenje iz undergrounda u još dublji underground, koje se pokatkad moglo, možda i moralo, doživljavati i kao manjak ambicije, s druge strane nespojiv s komunikativnošću i izravnošću samih pjesama. U vrijeme kada se svaki zagrebački ispljuvak od benda može pohvaliti svirkom pred pedesetak-šezdesetak ljudi, ovi bendovi i dalje, čini se, sviraju isključivo za prijatelje i die-hard navijače, pri čemu je povratku Voxtonesa u petak prisustvovalo tek dvadesetak ljudi. Međutim, kod oba se benda u posljednje vrijeme, svakako potvrđeno uskličnicima ovih dvaju uzbudljivih koncerata, primjećuje i pojačana želja za dokidanjem takvog statusa, motivirana ne nekakvom smiješnom željom za uspjehom, što god on u ovim okvirima predstavljao, koliko sviješću da njihovi novi (ili relativno novi) materijali naprosto zaslužuju da ih čuje više ljudi, ali i da više ljudi naprosto zaslužuje čuti te nove pjesme. Naravno, da se nije potrefila kalendarska slučajnost njihova sviranja dva dana zaredom, nikad mi i ne bi palo na pamet vući ove manje-više uspješne i uvjerljive usporedbe, ali sudbina, kažu, ima svoje načine. Kao. Koliko god dobrih bendova imali, nikad ih nije previše, a ovoliko dobrih nikad nije ni dovoljno.

Otegnut na skoro pa točno dvije godine, upravo prekinut hijatus Voxtonesa ponajviše me bolio podsjećanjem da sam, zbog istovečernjeg odlaska na The Walkmen u Ljubljanu, vjerojatno propustio pozdravni koncert jednog od mojih omiljenih bendova. Pravi se prijatelj, međutim, poznaje u nevolji, što je neočekivanom porukom u kojoj mi je najavio povratnički koncert grupe dokazao spominjani Botić, također se neočekivano pojavivši ovaj mjesec u gradu. Na brzinu organiziran koncert tako se pokazao kao predstavljanje napokon pronađenoga novog bubnjara (potpuna dalmatinska legenda, četri banke, trodnevna brada, najdraži bend mu je Whitesnake – pa da, čulo se nešto sweet-metal puncha u njegovim dionicama), ali i kao živa premijera nekolicine odličnih novih pjesama, što je sve ipak palo u drugi plan pred onim najvažnijim i najočitijim, a to su Voxtonesi opet na stejdžu! Gledao sam im masu koncerata i ovaj je doista bio najbolji, ne samo zbog pretakanja ekstatične nostalgije u superzabavni rokenrol show nego i kao najcjelovitije zaokruživanje repertoara i zvuka benda, kroz čak osamnaest pjesama odsviranih u sat vremena. Pauza se na uigranost grupe odrazila u tek nekoliko navrata mucajućih početaka, a učinilo mi se i da se Botićeva žudnja za soliranjem na kraju jedne od pjesama naprasno prekinula koordiniranom akcijom ostatka postave, no imao je prika dovoljno prigoda za tjeranje gitare u plač, pogotovo nakon što ga je basist sprdao da su Voxtonesi ipak bolji bend od My Buddy Moose.

Repertoar koji je činio osnovicu svirki Voxtonesa u posljednjoj (sada, doduše, pretposljednjoj) fazi grupe – četiri pjesme EP-ja 'Do You Wanna Know?!', prokušani fan-favoriti 'New Jersey Turnpike' i 'Why Don't You Stay?' (ako se ne varam, ovaj put s nešto sitno promijenjenim stihovima), te već itekako prosvirane 'Paint Your Colors' i 'Gravity' – Vex je obogatio svježim autorskim divoticama 'Jump Into The Night', 'Other Way Around' i '69 Pills' (instant-klasik!), koje sve različite rukavce power-popa nastavljaju kanalizirati u neodoljive melodije kojima se ovaj bend s pravom (i s tek malo domaćinske neobjektivnosti) ustoličuje kao jedan od ponajboljih svjetskih bendova ovog žanra za freakove. Međutim, upravo tu leži možda i ponajveći izazivač određene prepreke iskoraka grupe na nešto vidljivije područje, u čemu zasigurno određenu krivnju imamo i mi fanovi koji ćemo zbog karakterističnih vizualnih momenata (krasni Rickenbackeri, paisley-košulje) zvuk grupe redovito smještati u power/jangle geto. To jest taj zvuk i taj zvuk jest predivan, ali ponad svih tih varijacija unutar nezavisnih žanrova i njihovih daljnjih podjela još uvijek stoji rock'n'roll, melodičan i energičan, lijep i moćan, koji Voxtonesi krasno sviraju, pa nema potrebe plašiti manje angažirane navođenjem nekih čudnih korelata. Tri akorda i tri minute, refreni i solaže, srce i duša. Vex može biti zaljubljenik u sve specifičnosti ovoga muzičkog i životnog stila, ali zabrani mu dvanaestožičane gitarske kaskade i tutni Les Paula u ruke i njegove će pjesme svejedno biti jednako dobre.

Iako je broj tih pjesama sada već narastao toliko da će album na kojem će, svesrdno se nadam, jednom napokon završiti ispasti fenomenalan, do cjelovečernje minutaže koncerta bend se redovito dobacuje nizom voljenih obrada, koje jednako zabave publiku koliko i same svirače. Jingle-jangle strana benda revidira se kako indie-kanonom pjesama Camper Van Beethoven ('Take Tke Skinheads Bowling') i Big Star ('September Gurls', nakon koje Vex najčešće izvodi svoju dirljivu posvetu tome legendarnom bendu), tako i konkretnijim žanrovskim naslijeđem preuzetim od The Plimsouls ('A Million Miles Away') ili The Records (čiju su 'Not So Much The Time' Voxtonesi snimili za tribute ovoga kultnog benda), a ovo što sam maločas spomenuo o puno širem zahvaćanju grupe, kao i podsjećanje da je EP posvećen Sydu Barrettu i Chrisu Bellu, ilustrira iskakanje sve do Velveta ('What Goes On'), pa čak i do Wire ('Outdoor Miner'). Kada sam Voxtonese slušao prvi put, ovaj katalog obrada služio mi je kao oaza poznatog usred iznenađenja kako u nas postoji bend koji svira ovako i ovoliko uvjerljivo; danas ih doživljavam kao utkan dio bendovog repertoara, iz kojeg čak ni navedeni rokenrol klasici ne iskaču kvalitetom, što svjedoči koliki je Vex majstor spajanja bendovskog punky tanke-kravate-i-šećerne-melodije power-popa s nijansiranijim studijskim pristupom gotovo orkestriranog popa. S pjesmom jedne od ikona takvog pristupa, Todda Rundgrena, Voxtonesi su na bisu i završili ovaj koncert, nadam se ne samo slučajnu javnu probu prije drugog dijela povlačenja. Set lista: Paint Your Colors – I Wanna Know – (Be My) Lucky Card – Bad Trip 66 – A Million Miles Away – Gravity – Take The Skinheads Bowling – Jump Into The Night – New Jersey Turnpike – September Gurls – Big Star – 69 Pills – Other Way Around – Why Don't You Stay? – Not So Much The Time – Outdoor Miner – What Goes On – BIS: Couldn't I Just Tell You

Na sada već predalekom početku ovog teksta spomenuo sam kako Moose Botić još uvijek nije odsvirao nijedan koncert s The Marshmallow Notebooks – koji su dan poslije odsvirali možda još i ljepši koncert –čija je postava koju je Matija prije nekoliko mjeseci nazvao tranzitnom (Lana na basu, Juranić na gitari, Will Miloš na bubnjevima) točnije rečeno tek nepotpuna, dok se taj problematični Botić i njegova mandolina više ne pojave na probama i svirkama. Međutim, to baš i nije potpuna istina, jer je Matko prije skoro četiri godine gostovao upravo na onoj svirci Marshmallowsa u Spunku na kojoj je Matija premijerno izveo nekoliko pjesama s albuma koji je tada bio najavljen prvi put. I eto, niti četiri sićušne godinice poslije, baš bi se ovih dana (upravo je na miksu ili masteringu ili nekoj trećoj studijskoj magiji na m) taj album napokon trebao zgotoviti, da prije svih 'The Last Tourist In Town', ali onda i sve ostale pjesme, više ne moramo nasušno očekivati na svakome koncertu, kako bismo utažili svoju muzičku žeđ za ubitačnom melankolijom. Naravno, ne može kod Matije sve jednostavno, pa je to tek prvi od ovogodišnja dva nova albuma (čemu treba pridodati i dvije ovogodišnje kompilacije ranijih i ranih radova), što znači da ćemo studijsku verziju nove verzije (ovo zvuči malo debilno) 'Take More Pictures' ipak morati čekati do jeseni. Ajde, preživjet ću.

Teško da postoji bend koji bi bio prikladniji za zatvaranje sezone u kojoj se mili Žur prometnuo i u dijelom koncertnu večer underground finoće – ali i nekakav multi-zajeban art-koncept u kojem ljudi na plakatima imaju iste majice kao i ljudi u klubu, a jedan sliči Jerku Mariću iz Adastre – od The Marshmallow Notebooks, što je zapravo uzrokovalo pomalo nepošteno razbacivanje užitkom. Zadnji ovosezonski Žur ispao bi epika i sam po sebi, a svaki koncert The Marshmallow Notebooks (iako je ovo tehnički tek drugi, zbog promjene imena i postave, ali dobro, znate što želim reći) ionako me nepogrešivo razgali i raznježi, u čemu se nije razlikovao ni ovaj. Postava s dvije akustične gitare nužno okreće ionako privatan i topao zvuk grupe prema smirenijim vodama, iako u subotnjoj svirci uopće nije nedostajalo indie-poleta, ali bome ni povremeno rokerskijeg lupanja po bubnjevima ili blago ironiziranog ou-jea vokaliziranja. Uz šest pjesama koje će se naći na jednom ili drugom najavljenom albumu – ili, u slučaju 'The Last Tourist In Town', posvećene svim neukalupljenim čudacima, na oba – prebiranje po Matijinoj autorskoj prošlosti zaustavilo se na dvama pjesmama, već predugo neizvođenoj 'Vineyard By The Sea' te 'The Prettiest Song In The World', koja mi je postala možda i najdraža pjesma uopće a da to nisam ni primijetio, zauzet selotejpiranjem komadića srca u jednu koliko-toliko funkcionalnu cjelinu. Matija, jebi se.

Molba Ivane i Škare da svi bendovi koji gostuju na Žuru odsviraju i poneku obradu – mislim da su kiksali samo Go No Go – ovog je navrata ispunjena na najbolji mogući način, sviranjem pjesme koju većina publike zna i obožava i još više obožava pjevati, te koju jednostavno nije čula toliko dugo da je prepoznavanje momentalno katapultira preko svemira u srednjoškolske godine. 'I Held Her In My Arms' Violent Femmesa ovom je bendu, a i meni osobno, sjela kao salivena, jer je njezina vesela romantična frustriranost (ili frustrirana romantičnost) fino razvedrila pomalo sjetnu atmosferu autorskog repertoara. Da se, međutim, ne bismo previše razluđivali, Matija je koncert zaključio solo-izvedbom majušne poput osobe iz svojeg naslova 'Little Person' sa soundtracka 'Sinegdoha, New York', filma o kojem je u davnom Gorilinom izboru najboljih filmova nultih napisao jednu od najljepših crtica i upoznao me s pjesmom koju je u subotu odsvirao s puno emocija i razumijevanja. Baš onako kako piše svoje pjesme. Set lista: Advice – Take More Pictures – You Can Tell Me Lies – The Last Tourist In Town – Post-Summer Blues Pt. II – Vineyard By The Sea – The Prettiest Song In The World – Brand New – I Held Her In My Arms – Little Person