Dok su se pravi opasni frajeri sinoć znojili na zajebanom hard coreu u Attacku, nešto malo jugoistočnije šačica je scenskih mekušaca i priljepaka pokušala dvama u Zagreb zalutalim bendovima pružiti nešto gostoprimstva, malo muvanja ispred stejdža i zajedničkog o-o-o-kanja u refrenima. U Route 66 nisam bio od - provjeravam, strpite se - koncerta opskurnih Boss Tweed u ljeto 2008. godine pa mi je sinoćnja prilika ponovljene provjere mjesta i memorijskog povratka u fakultetske dane koji su se često u noći znali prometnuti upravo na toj lokaciji sasvim lijepo sjela, pogotovo uz pretpostavku o neobaveznosti svirke s koje sam se onda mogao i povući prije završetka, poželim li to nekim nevjerojatnim slučajem.

Amerikanci Get Dead bili su mi taman onoliko bolji od Nijemaca Safety First Gonzales da nadoknade startni zaostatak operiranja u žanru koji mi je dobrim dijelom još uvijek donekle stran, mada je ukazivanje na razlike tih dvaju bendova opravdano jedino u ubijanju vremena s picajzlastim fanaticima. Normalni ljudi sve to čuju kao jedno te isto. Ravno iz San Francisca, dug gradskom hipi nasljeđu Get Dead su odradili djelima, a ne pjesmama, pripustivši na ritam gitaru simpatičnog Afroamerikanca, koji mi se poslije svirke požalio kako bi i njemu bilo draže da je otišao na Slapshot, ali što je tu je - ja ne bih, pa nisam. Bend svira nešto unutar parametara novijeg, potencijalno isplativog hard corea, sa dovoljno povremenog basovitog melodiranja bradate romantike da ublaži predoziranje agresivnim himnama. Simpatični su dečki svoj set odradili u prihvatljivih pola sata, završivši ga najavom kolega Safety First Gonzales kao da su ovi u najmanju ruku najbolji bend zapadne Njemačke. Mislim, možda i jesu, iako me nisu baš otpuhali s nogu, a ja uopće nisam posebno zahtjevan, pogotovo kod bendova slične spike. Dok Get Dead svoj jebački HC ublažuju fintama za hvatanje curica, Safety First Gonzales svoj šminkerski (iako ne i skejterski) punk-rock pokušavaju cementirati pravovremenim intervencijama dodatne čvrstine. Zapravo, sve to rade dostatno korektno, ali se nemoguće oteti onome dojmu svjedočenja njemačkom štreberaju koji sve na svijetu može replicirati po pravilima, ali se duša izgubila na putu do prostorije. Jedina iskrena pohvala ide želji da svoj nastup obogate originalnim bad-ass-erajem countryja, koliko god su i "I'm So Lonesome I Could Cry" i "Folsom Prison Blues" dosad već otrpjele svačije pokušaje, pa im ni ovi sinoćnji nisu bili najnužniji.