Klub Locomotiv u Bologni volim iz više razloga. Osim izvrsnog ozvučenja najveća mu je odlika, bar po mom sudu, niska pozornica koja omogućava blisku i direktnu interakciju izvođača s publikom. Nešto kao KSET, tako da je ovo bila najbolja prilika da upoznamo Sharon.

Večer je otvorila Marisa Anderson, country-blues autorica koja se polagano pojavljuje na radaru američke folk scene i koja nas je počastila polusatnim instrumentalnim setom sirovog blues zvuka koji se nerijetko izmjenjivao s roots, folk i bluegrass motivima. Svaka skladba je imala priču, razlog, neke i posvetu kao npr. "Deep Gap" koja honorira Doc Watsona, legendu američke folk scene koji se rodio i umro u gradiću Deep Gap te posveta Elizabeth Cotten, ljevorukoj afroameričkoj gitaristici i folk legendi.

No, zapravo smo nestrpljivo čekali zvijezdu večeri. I pojavila se, skrivena iza svojih crnih šiški i sramežljivog osmjeha. U početku naočigled nesigurna izgledala je samo previše uzbuđena što prvi put svira pred talijanskom publikom. U međuvremenu se Lokomotiva napunila putnicima i mogla je krenuti.

You told me the day / That you show me your face / We'd be in trouble for a long time

se promiljelo kroz prostor, trnci su mi prošli niz leđa, dlake desne podlaktice nakostriješile, a oči zacaklile. Osim klavira, gitare i dva ženska glasa, Sharon i Heather (Woods Broderick, op.a) u klubu su svi zanijemili. Pomislio sam u sebi: Tako se probija led. Toliko toga lijepog i osobnog je već napisano o njenim pjesmama i albumima, čak i na stranicama ovog našeg portala, ali uživo kao da vidite i čujete snažniju, samouvjereniju, sretniju Sharon, ne onu kroz čije smo albume otkrivali tužnu sudbinu psihički zlostavljane, potlačene osobe nedovoljno hrabre da se oslobodi okova poražavajuće veze. Istina, i publici se polagano otvara, oči su i dalje prikrivene crnom kosom, češće gleda u Heather dok izmjenjuju harmonije nego u publiku, ali s vremenom se i ta kosa razmakne i oči se smiju zajedno s licem. Nema sumnje da je pozornica njezina sigurna zona. Uz to, i publika joj vjeruje i osjeća ju.

Najviše je zastupljena bila recentna, predivna ploča i jedan od osobnih favorita među najboljim izdanjima godine. "Taking Chances", "Tarifa", "Break me" bili su usputne stanice na tračnicama koje su nas vodile kroz Sharonin opus. Nepredvidljivo i neplanirano „sabotiranje“ set liste je nešto što uvijek odobravam jer je to samo dobar znak i potvrda njenog trenutnog i neposrednog osjećaja kojeg želi prenijeti. Razoružavajući me stihovima

I am biting my lip / As confidence is speaking to me. / I loosen my grip from my palm / Put it on your knee. / In my way, I say / You're the reason why I'll move to the city or / Why I'll need to leave. / You're the reason why I'll move to the city or / Why I'll need to leave

iz "Give Out" potpisujem kapitulaciju iz koje Sharon izlazi kao predivan pobjednik. Mada gazi i teško se probija kroz najdublje, najblatnije i najmračnije rovove svog srca, ona to radi tako hrabro, moćno i deklarativno da vam drugo i ne preostaje nego položiti sve raspoloživo oružje. Ona svoje srce ne nosi na nikakvom reveru, servira vam ga na pjatu i nesebično ga trančira i ravnomjerno dijeli sa svima.

Vrlo očita i snažna (po)vezanost postoji između Sharon i Heather Woods Broderick. Možda ne očita samo zbog toga što je uz nju jedini ženski član benda već zato što se Heather čini kao očit oslonac kako u glazbenom tako i u ljudskom smislu. Česti pogledi upućeni Heather tijekom pjevanja izgledaju kao neka vrsta njihovog posebnog jezika, načina komuniciranja kojim se izražava vjernost, potpora i zahvalnost što je ona uvijek tu, čuva joj leđa kad joj je najpotrebnije. "I Don't Want to Let You Down" je upravo takva pjesma, prva koje su ikad naučile pjevati zajedno i koja će se tek uskoro pojaviti kao službeno izdanje. "Tell Me" je bonus track s posebnog dvostrukog CD izdanja albuma "Tramp" i ta izvedba zaista pokazuje Sharonin autorski potencijal i samo natruhe kataloga koji će se vremenom otkrivati. Takva je i "Life of His Own", b-strana singla "Leonard" s kojom nam daje do znanja kakvog partnera priželjkuje.

Očito su promotori koncerta obavili sjajan posao čim se na kišovit, tmuran i ne pretjerano poticajan dan u Bologni Sharon osjećala sjajno pa se svima zahvalila obradom Lou Reedove "Perfect Day" koju je odsvirala solo u prilično naelektriziranoj i električnoj verziji.

Zatim je uslijedio emotivni tour de force koji je po mojem mišljenju bio zapravo vrhunac već fenomenalne večeri. "Don't Do I" i nakon nje "Your Love is Killing Me" kao kraj prvog seta pjesama su bile toliko kompatibilne u svojoj himničnosti da se dinamika samog koncerta najednom promijenila. Vjerojatno samo u mojoj glavi, istina, ali te dvije pjesme u kombinaciji su toliko razorno i moćno zvučale da su mi izmamile osmjeh na lice koliko god svojim sadržajem prilikom slušanja nerijetko izazovu suprotnu emociju. S tim je završio prvi dio koncerta.

Ono što je zapravo strateški pametna odluka Sharon Van Etten i njezinog benda je da, unatoč opusu od četiri albuma iz kojeg se može složiti zahvalna i uzbudljiva setlista, zaista znaju mjeru koliko treba dati publici. Naravno da su nedostajale i neke pjesme s prvih albuma koje smo ja i moj „entourage“ (da se ne uvrijede, ovo je samo šala) htjeli čuti ali mislim da je umijeće pravog izvođača imati nerv ostaviti slušatelja ponekad i uskraćenim jer kako bi inače mogli uživati u svom mazohizmu satima nakon koncerta, od uzbuđenja prepričavati svaki detalj koji smo primijetili i međusobno dijeliti naivne dječačko /djevojačke utiske.

I kad se vratila na binu nakon euforičnog skandiranja, na obostrano oduševljenje je svirala po željama. Diskografski presjek s "Love More", "Serpents" i "Every Time The Sun Comes Up“ završavala se jedna od ljepših koncertnih priča moje koncertne godine. Šlag na tortu je moglo biti još samo upoznavanje Sharon što se vrlo ubrzo dogodilo kod stola za merch. Razgovor s troje fanova iz Hrvatske bio je samo jedan u nizu čavrljanja te večeri gdje je sumanuta pomama i opsjedanje Sharon Van Etten, u kojoj su se fotografirali s njom, donosili joj poklone, ostavljali origami srca i pisali poruke iznenadila, osim vidljivo Sharon, čak i potpisnika ovih redaka. Bologna joj se poklonila. Dala joj je sebe.

U glavi mi svira "Love more" i početni stihovi

Chained to the wall of our room / yeah you chained me like a dog in our room

I mislim se što ja mogu zauzvrat učiniti, za takvu subotnju večer koju si mi pružila. Kao i svaki pas mogu ti se samo zakleti na vječnu vjernost, Sharon. Na vjernost tvojoj glazbi, tvojem autorskom integritetu, tvojoj nesebičnosti i otvorenosti prema svakom slušatelju koji te želi slušati i čuti, i gledatelju koji te želi gledati i zaista vidjeti. Na vjernost tvojoj znatiželji i spremnosti da nam otkrivaš svjetove dok i sama žudiš za istima. Pogotovo na sve ti se zaklinjem ako dođeš, kao što si nam rekla i potpisala na poster: „Hopefully in Croatia Summer 2015“!

Žedno uho? LAA? Lynx Lynx? Anyone?