Started back in '83, started seeing things a differently and hardcore wasn't doin' it for me no more, started smoking pot, thought things sounded better slow, much slower, heavier, black magic melody to sink this poseur's soul...

Kod mene je sve ipak započelo nekih desetak godina kasnije, sredinom devedesetih, kada mi je bujajućim instinktom postajalo jasno da mi tatina kolekcija ploča više naprosto neće biti dovoljna. Ne mogu reći da su me Yu-rock i rokerska klasika širokog raspona od Elvisa Presleyja do Elvisa Costella prestali nadahnjivati, pri čemu ću neke od stanica na tom putu kako treba razumjeti i zavoljeti tek dosta godina poslije, ali bilo je očito kako iza mojih prvih samostalnih izbora R.E.M., Soul Asylum i 10,000 Maniacs postoji još mnogo toga, što za razliku od navedenih nije toliko često posjećivale dnevne termine MTV-ja. Klasične žanrove prihvatljivoga tinejdžerskog buntovništva, metal i punk, s muzičke strane ipak nisam mogao prisvojiti do kraja, ali inicijacija u svijet fanzina i magazina, opskurnih kasnonoćnih radijskih i televizijskih emisija te znanaca iz viših razreda gimnazije odškrinula mi je vrata prema toj svemoćnoj riječi indie i njezinoj sveobuhvatnoj ljepoti. Detaljna kontekstualizacija i historicističko uspostavljanje na red će doći tek kada nakupim nešto iskustva, u tom mi je trenutku bila dovoljna samo ta ljepota – klasičnog obuhvata, ali začudnog oblika – koju sam dobivao sa svake od brižno sakupljanih i čuvanih kazeta. U prvom srednje, kvantni skok rastuće kolekcije (danas broji oko tisuću komada, koje svoj tajni život žive u kutijama u Splitu; koliko me god mama molila, i samo za tu prigodu skužila nešto oko usporedno minornog prostora koji zauzimaju empetrice, ne pada mi ih se na pamet ikad riješiti) označila je TDK devedesetka čije su dvije strane popunili Pavementov 'Slanted And Enchanted' i upravo Sebadohov legendarni 'Bakesale', koji je na sinoćnjem (22. listopada) koncertu benda u malom pogonu Tvornice osigurao ponajbolje pjesme. Za razliku od uobičajene crne kemijske, popis pjesama na toj sam kazeti iz nekog razloga ispisao debelim plavim flomasterom, tako da se, osim originalnim viđenjem muzike, na polici isticala i vizualno. Bio je to jedan od najkonkretnijih početaka u razvoju onoga što sam sad, a s obzirom na to da se sve odvijalo u Splitu, jasno je da se i korov motao negdje u blizini.

VU Stooges undeniably cool, took a lesson from that drone rock school, manipulate musician hack righteous drool, getting loose with the Pussy Galore, cracking jokes like a Thurston Moore, peddle hopping like Dinosaur J...

Osim svojom, bendovi koje sam tada nezadrživo i nezaustavljivo počeo otkrivati i gutati moj su život obogatili i tuđom muzikom, kako obrađujući tuđe pjesme tako i neprestano pričajući o onome tajnijem kanonu rock'n'rolla, do danas gotovo potpuno izjednačenim sa službenim. Ruku na srce, danas je sve više-manje lako dostupno i to je, još jednom ruku na srce, nedvojbeno jako dobra stvar, ali nisam siguran da bih volio biti zakinut za doista avanturističko iskustvo povezivanja točkica u koliko-toliko objašnjivu sliku (samo jedan brzinski primjer, sjećam se da sam od kuma Ike dobio kazetu 'Worst Case Scenario' grupe dEUS, ali bez popisa pjesama, jer je bila snimljena s radija, na što sam otvorio recenzije u Heroini Novoj i Melody Makeru te prema opisima recenzenata pogađao o kojim se pjesmama radi – postotak pogodaka je bio zavidan!). S obzirom na to da su ama baš svi tekstovi o Louu Barlowu naglašavali njegovu prošlost u Dinosaur Jr. i pokvareno izbacivanje iz benda, ta je veza bila bjelodana od početka, iako je slušajući radove obaju bendova baš i ne bih rasvijetlio sam od sebe. Nije mi jasno bilo ni relativno učestalo žaljenje za zajedničkim danima, kad su i Mascis bez Barlowa, a pogotovo Barlow bez Mascisa, snimili svoje najbolje albume. Zajednički reunion koncerti Dinosaur Jr. viđeni u Zagrebu s profesionalne su strane, doduše, ipak dali nešto više, no sinoćnja mi je kaotična pop razvaljutka emocije grlila i u trenucima kad je bilo čujno da se koncept cjelovečernjeg programa raspada po šavovima, a kamoli izborom repertoara. Imam dojam da je upravo tako bilo negdje '94 na svirkama gonjenima različitim supstancama i neizraženim osjećajima, što su poduprle i pjesme iz kataloga grupe zaključno s 'Bakesale', koje su činile više od polovice sinoćnje set liste. Da, 'Think (Let Tomorrow Bee)' uletjela je kao trenutačno popunjavanje dok se ne zamijeni otkazalo pojačalo, pa neka onda netko kaže nešto protiv tehničkih poteškoća!

Rock and roll genius ride the middle of the road, milk that sound, blow your load, shoot it further than you ever said it go, four stars in the Rolling Stone...

Iako kućno ime ljubiteljima američke nezavisne muzike makar svojom isplativijom karijerom u Dinosaurima, Lou Barlow se svojim samostalnim projektima i suradnjom s još neuhvatljivijim Jasonom Loewensteinom u Sebadohu ipak potvrdio kao genije skrivene muzike, otkriće koje će onim rijetkima koji to požele i uspiju izvesti zaista zamijeniti uobičajenije razloge proglašavanja nečije genijalnosti. Iz današnje je perspektive jasno kako je riječ o klasičnome konfesionalnom kantautoru – 'Homemade' će svojim nezaboravnim stihom Here I am on my knees, praying to the beast that stole the sex from me taj okvir svakako proširiti u smjeru koji izaziva blagi zazor, ali je zato 'Soul And Fire', sinoć dijelom izvedena i na moj zahtjev iz publike, prekrasna pop-folk pjesma kakvu je mogao napisati bilo koji od giganata žanra, samo što je to ipak morao učiniti naš Lou – doduše stasalome u društvu noise spadala, no u tadašnjem je svijetu indie rocka njegov pristup bio weirdness na kvadrat. 'Bakesale' i njegov nasljednik 'Harmacy', čiju je country-fuzz poskočicu 'Ocean' bend sinoć izveo neuspješno pokušavajući privesti koncert kraju, svojom su tečnošću u niveliranju teroriziranja zvuka i uraganski emotivnog skladanja pjesama Sebadoh učinili istodobno simbolom nezavisne scene, ali i prihvatljivim krajem muzike tih nekih čudnih klinaca. Sve te pohvalne recenzije, međutim, nisu bile dovoljne da bend napravi iskorak prema mainstreamu – hvala alter bogovima! – pa ne čudi da povratnički koncerti dvadesetak godina poslije u dalekim Hrvatskama ne pune prevelike prostore. Priznajem da sam sebičan, ali održavanje koncerta u malome, a ne velikom pogonu Tvornice, iskreno me razveselilo, jer bez obzira na omogućenu mi blizinu gledanja i slušanja Loua kako svira 'Skull' ili Jasona kako 'Careful' ili upozoravajuću/zajebantsku 'My Drugs' rastavlja do samih atoma gitarskih dionica, za sam je koncert bilo bolje održati ga pred prilično gusto naguranih tristotinjak ljudi negoli pred izgubljenosti istog broja u širem prostoru.

Oooh sludge rock, that's hard as harsh, just gimme indie rock! It's gone big, come on indie rock, just gimme indie rock!

Kako je u svojoj recenziji friškoga EP-ja 'Secret' bio napisao naš šef Emir, Sebadoh su svakako jedna od lako moguće najtočnijih definicija pojma indie, do danas toliko raširenoga i obesmislenoga da se njime označavaju i, primjerice, electro-pop dueti koji objavljuju za australske major kompanije. Demokratičan i posvemašnje tolerantan u obujmu, ali na razini instinkta prilično strog i egzaktan u osjećaju i doživljaju, indie rock na neki način može biti sve, ali to ipak ne smije biti, a kada se i kako i gdje povlači crta tajna je najvećih. Louova zahvaćanja u kantautorsko naslijeđe folka i countryja te punkične pop poskočice kao negativi pop-punka kombinirane s Jasonovim bučnijim gitarističkim herojstvom inspiriranim alternativnim viđenjem rocka fino zaokružuju prostor djelovanja ne samo grupe nego i rokerskijeg dijela žanra, čiji je vrlo kvalitetan presjek sinoć pružen u devedeset minuta koje su, doduše, podjednako okarakterizirali i nerijetki izvođački šlamperaj i štekanja u tehnikalijama, također odlike žanra i pristupa. Šteta je što se ritam osim nepredviđenim štrajkom pojačala i umiranjem jedne od gitara razbijao i organiziranjem trećina koncerta u autorske blokove – prvo je sedam stvari otpjevao Lou, pa sedam Jason, pa ostatak do kraja Lou. Mislim da bi svakako zabavnije bilo prisustvovati izvođenju tih pjesama naizmjence, a vjerujem da bi Jasonovo eventualno posvećivanje gitari tijekom cijeloga koncerta pružilo još štošta lijepog, ali onda bi power-trio (za bubnjevima stoički udarač Bob D'Amico) trebalo proširiti barem još jednim likom, samo ako je basist je glupo jer nema smisla Loua uživo slušati a da se uopće ne dotakne basa, pa onda možda drugi gitarist... Grrr, izbriši to, neka ostane kako jest, pogotovo kad izmjenjujuće pauze bend prekida klasicima poput 'Drag Down' ili razigranom novom 'I Will'.

Taking inspiration from Hüsker Dü, it's a new generation of electric white boy blues, come on indie rock, it's gone big, come on indie rock, just give me indie rock!

Među spomenutih tristotinjak nazočnih, prisutnost koja me najviše obradovala – naravno, osim moje vlastite, jer bih bio jako tužan da iz nekog razloga nisam uspio stići na koncert – bila je ona legendarnoga Grantzberga Vernona Harta, jednog od kako uzora Sebadoha tako i njihova kolege u pisanju nezavisnoga rokerskog evanđelja. Naravno, nije Grant Hart toliki fan benda da za njima putuje na drugi kraj planete – iako je, koliko sam primijetio, posebno strastveno pozdravio 'Rebound' i 'License To Confuse', što je i normalno – nego se igrom slučaja i krajem fino posložene turneje hrvatskim okozemljem našao u Zagrebu, gdje će je večeras u Močvari dovršiti u društvu ESC Life, koji su mu posljednjih desetak dana bili prateći bend. Ako je istinita ona da koncert vrijedi barem za deset proba, a jest, onda je jasno kako je redovito nastupanje u pratnji neupitne legende ionako ponajbolji hrvatski bend još i više zgusnulo i razigralo, pa je njihov sinoćnji set u svojstvu predgrupe bio fenomenalan bez ostatka, brz i siguran. Autorski repertoar od desetak pjesama koje mi jednostavno ne mogu dosaditi ni na već sedmome ovogodišnjem koncertu – uvjetno rečeno novije 'Band Aid' i sjajna 'Access All Areas' pogotovo – ovom se prigodom nije širio obradama, nego se čak i malo reducirao, a više od ovoga zaista nije ni bilo potrebno: Absentee – She Won't Dance – Band Aid – What We Want Is Useless – Access All Areas – Bad Influence – Full Circle

Breaking down the barriers like Sonic Youth, they got what they wanted, maybe I can get what I want too, come on indie rock, it's gone big, come on indie rock, just give me indie rock!

Granice koje je Lou Barlow svojim radom barem načeo, ako već ne i potpuno srušio, omogućile su, kako njemu tako i Sebadohu, kretanje u dvama paralelnim linijama istog smjera. Jedna je bila izlazak iz alternativnoga geta u kojemu su se startne slobodarske ideje američkog post-HC undergrounda počele zabrinjavajuće sužavati prema ograničenom popisu savjeta koji su pokušavali funkcionirati kao zakoni. Nije stoga ni najmanje čudno da Sebadoh sinoć nisu odsvirali ni jednu jedinu pjesmu iz perioda lo-fi zagrijavanja, ne računamo li tu obračun 'The Freed Pig', koja ipak ima za klasu bogatiju melodiju. Druga je bila upadanje u zaštićen bogataški kvart ograničenog pristupa diskografske industrije koja je tada još uvijek preferirala status quo velikih srednjestrujaških imena i na silu pokušavala dokučiti kako komunicirati s onima koje nije mogla fascinirati svojim standardnim asortimanom beneficija. Prošvercan na repu grungea, koji se pak bio prošvercao još uvijek češće nijekanim rođaštvom s glam-metalom, indie rock je svojim praktikantima osigurao momentalnu vidljivost i iskorištavanje diskografske rastrošnosti, ali i dugoročnu validaciju ovjerenih imena koja se ne moraju jednom za svagda razilaziti nakon nekoliko neuspješnih godina. Povratnička izdanja Sebadoha – EP 'Secret' i lanjski album 'Defend Yourself', nepotreban, ali sve u svemu solidan, a sinoć je barem 'State Of Mine' zvučala kao klasik – te barem ovaj krak reunion turneja upravo su ono što bi mladenačko parolašenje popratilo s podsmijehom, dok stečena mudrost prihvaća mogućnost nešto dodatne zarade. Dok se god to ne kosi s osnovnim duhom benda – a sinoć je bilo sasvim jasno kako je prava istina suprotna, koliko god koncert kao koncert tu i tamo bio iz one vrste koja se preporučuje samo vatrenim fanovima – ja mogućnost da uživo čujem 'Magnet's Coil' ili potpuno neočekivanu 'Vampire' prihvaćam uz još manje razmišljanja.

Time to knock the hard rock on its side, time to knock the shit right up a storm, turn to amaze with the indie sludge, grunge!

Kroz ovaj tekst (koji pokušava glumiti izvještaj) citiranu himnu 'Gimme Indie Rock' Sebadoh sinoć nisu svirali. Tko zna, možda bismo je i bili dobili na bisu, da se bendove gitare i pojačala nisu, činilo se, sasvim raspali do kraja programa. Realno, njezinoj ne sasvim blagoj ironiji zaista i nije bilo mjesta na koncertu koji je ipak ponajviše igrao na nostalgiju, jer koliko god nostalgiju bilo kakve vrste bilo lako ironizirati, jednostavno je ljepše kada se to ne čini. Set lista: Magnet's Coil – Rebound – Skull – The Freed Pig – Think (Let Tomorrow Bee) – Arbitrary High – Sacred Attention – Drag Down – Careful – Dramamine – Final Days – Got It – My Drugs – Inquiries – I Will – Homemade – State Of Mine – Too Pure – License To Confuse – Ocean – Soul And Fire – Vampire – Keep The Boy Alive