Most između elektronike i organskije glazbe, tako sam ja doživio koncert talijanskog benda Satelliti, još jednog u nizu pogodaka Zavoda za eksperimentalni zvuk. Fire! pa Satelliti pa iTAL tEK… Gledajući koje izvođače dovode i kako su oni posloženi po ciklusima, postaje jasno da to nisu tek tako nabacani koncerti, da je tu prisutna neka sveobuhvatna ideja, pažljivo osmišljeni spiritus movens i općenito dobro zaokružena priča.

Upravo je takve kohezije i neke povezujuće niti nedostajalo nastupu i glazbi Kramar Zaibatsua. Taj nas je glazbenik prošetao kroz sve žive stilove elektronike, od glitcha, tvrđih beatova tipičnih za hip-hop, noisea i industriala pa do acid jazza i ambijentalne elektronike. Prepoznao sam natruhe Jar Moffa, Herbalisera, Tima Heckera… Sve to ugurano je u sat i deset minuta trajanja seta. Zvuči i jest eklektično, ali takav pristup u ovom slučaju nažalost nosi i dvije boljke. Prva i očitija je ta da su prijelazi među stilovima prilično grubi i nedorečeni. Drugi je problem u tome što je pečat samog glazbenika na korištene sampleove ponekad previše suptilan što odaje (pogrešan) dojam pukog kopiranja. Podsjetilo me to na glavnoga lika iz briljantnog filma “Akiresu to kame” Takeshija Kitana, koji poput Kramar Zaibatsua pokušava biti uspješan u svim stilovima, ali se u niti jednom u potpunosti ne pronalazi. Jack of all trades, master of none. Čini mi se da nisam ulovio misao vodilju i koncept u pozadini seta (“Is creativeness born out of conflict?”) pa je vjerojatno onima koji su osjetili i taj element koncert bio za nijansu bolji. Da ne ispadne da nije bilo pozitivnih strana, moram priznati da mi se dobar dio nastupa prilično svidio. Zanimljive dionice u kojima se probija očita kreativnost glazbenika tjeraju me da dam palac gore koncertu unatoč drugim nedostatcima. Završni dio seta, u kojem se Kramar Zaibatsu okrenuo ambijentali i sampleovima iz glazbe Stevena Wilsona (“The Raven That Refused to Sing”), zapravo je i dobar primjer svega onog dobrog i onog lošeg što smo imali prilike čuti. A čuli smo vrlo dobru ambijentalnu elektroniku u kojoj se glazbenik očito solidno snalazi, ali istovremeno i predugo i naporno ponavljanje istih tema. Svemu tome nedostaje samo malo, nekog faktora X, pa da postane zbilja odlično. Statičnost scenskog nastupa neću uzeti za zlo s obzirom na to da se teško ufurati pred tako malobrojnom publikom.

And now for something completely different. Satelliti su duo koji zbilja najbolje opisuje naziv tech fusion. Zvuče kao nabrijani fusion iz sedamdesetih, pogonjen zvukom Fenderova Rhodesa i drugih elektroničkih efekata (Marco Dalle Luche) koji prizivaju Herbieja Hancocka i Joea Zawinula te brutalnim rokerskim bubnjanjem (Andrea Polato) koje na trenutke prelazi u tumpa-tumpa brzinsko nabijanje karakteristično za house. Podsjetit će vas u prvi tren na Lightning Bolt, u drugom na Headhunterse, u trećem na Dysrhythmiju. Zbilja svašta miksaju u svoj zvuk, poglavito krautrock, elektroničku glazbu i spomenuti fusion. Mijenjajući se poput kameleona, iz segmenta u segment malo sviraju čisto džezerske fraze, malo udaraju po idiomima koji su izvučeni iz elektroničke glazbe, a malo kombiniraju sve te elemente. Prisustvo sinkopiranih ritmova čini ih i relativno plesnima (iako je rijetko tko u KSET-u plesao). Odsvirali su skoro cijeli, odlični album “Transister” koji su dodatno obogatili dionicama i jamovima kojih nema na studijskoj snimci. Dobar do odličan materijal uživo postaje još mrvicu uvjerljiviji, a sprega analognog i digitalnog, organskog i elektroničkog, dolazi još više do izražaja. Vrlo energičan i vrlo zabavan nastup u kojem su i sami izvođači očito uživali. Da je to zbilja tako uvjerili su nas i kada im je ponestalo pripremljenog materijala, ali su svejedno odsvirali bis. Improvizirani bis. Bis koji su odsvirali vođeni čistim guštom. Baš su kroz tu improvizaciju, kao i kroz rješavanje manjeg tehničkog problema početkom nastupa, pokazali simbiozu i sinergiju koja ih veže. Kuže se i zatvorenih očiju. Takva se suradnja i kemija itekako osjećaju u njihovoj glazbi. Koncert za pet.

Još jedan koncert za pet, zapravo. U svakom tekstu koji sam pisao o ZEZ-ovim koncertima sipao sam hvalospjeve na organizaciju i odabir bendova. Obećao sam si da ću ovaj ću put preskočiti taj dio, ali čini se da ga nikako ne mogu izbjeći. Jer ekipa bilježi pobjedu za pobjedom. Mogu samo poželjeti da i na koncerte izvođača koje možda ne prati određena fama (Fire!, Colin Stetson) ipak počne dolaziti nešto više ljudi. Vjerujte ZEZ-u, dopustite vam da vas iznenade, dokazali su da znaju što rade.