Goribor nije jedan od mojih omiljenih bendova, što nipošto ne znači da ne bi mogao biti. Nekoliko je razloga za moje donekle svjesno izbjegavanje konkretnijeg posvećivanja bendovu radu, a kroz kretenarije kao što je snobovska želja da ne ludiš za bendom za kojim lude svi i nebitnosti kao što je niz slučajnosti koji je između njih i mene povremeno povlačio liniju razgraničenja uspijevaju se probiti i dva prilično čvrsta. Prvi je solidno postojan stupanj moje averzije prema nosivim stupovima Goriborove mračne zvučne slike, trip-hopu i bluesu, protiv kojih baš i ne vodim stogodišnje ratove, ali koji naprosto moraju stati na kraj reda prilikom podjele pozornosti. Da bih im se predao, sobom moraju donijeti i nešto drukčije, nesvakidašnje, posebno, što, s druge strane, ST upravo i donosi - sjajne, bolne i bolno opipljive tekstove otapanja raslojene emotivne nutrine u zagrijanoj žlici balkanske poratne svakodnevice - pri čemu dolazimo i do drugoga navedenog razloga. Svjestan sam da bih se na dop Goribora mogao ozbiljno navući, popodneva produljivati hipnozom bendovih ploča, a u sitnim i većim porazima vlastitog života tragati za paralelama koje bi mi opravdavale opetovana slušanja. Nije da u muzici bježim od mraka, ali isto tako nije ni da mu trčim ususret, pogotovo ako dijelom trebam opravdati i vlastitu lijenost.

Preksinoćni koncert Goribora u vrlo dobro popunjenoj Tvornici (onaj sistem kad je puno, ali imaš dovoljno mjesta za kretanje i mantrično gibanje, s time da smo mi uhvatili i sjedeća mjesta na tribinama) meni je, tako, bio prvi živi susret s bendom, pa ga ne mogu uspoređivati s prethodnim zagrebačkim nastupima. Prijatelji s kojima sam razgovarao redom su bili vrlo zadovoljni, ali navodeći kako je prošlogodišnji koncert u Močvari bio bolji, dodajući da je jedan od osnovnih razloga za takav hijerarhijski odnos postava benda u kojoj više/zasad nema saksofona. Ne mogu ocjenjivati ono što nisam čuo, ali ono što jesam svakako mogu - doista ne vidim potrebu dvama gitarama i ritam sekciji bubnjara i ritam mašine dodavati još koji instrument, kao ni prostor u koji bi se poneki mogao ubaciti a da se ne naruši atmosfera porozne gustoće u koju je bend uronio apsolutno sve izvedene pjesme, uz tek vrlo rijetke i vrlo efektne ispade u naglašenije ritmične vode. Druga zamjerka na koju sam naišao bila je ona set listi sastavljenoj mahom od pjesama s aktualnog albuma "Evo je banja", zbog čega sam, ispada tako, opet bio u plusu, kao slušatelj neopterećen fanovskim očekivanjima potpuno podatan omamljivanju izvedenim. Mada, uopće nisam stekao dojam kako su tijekom novih pjesama nazočni bili nestrpljivi, koliko se doista moglo osjetiti kolektivno prepuštanje hitovima kao što su fenomenalna "Bez" ili "Ko sam".

Ne računajući vodeći singl "Uzalud se budiš", koji sam ipak čuo dovoljno puta, ostale pjesme s novog albuma ponovo su mi ostavile dojam fragmenata jedne jedine pjesme, dugačke, otežale, bremenite, neizbježne, kojoj se jednom kad te obgrli vrlo teško othrvati. Goribor je jedan od onih bendova koji se, zapravo, uopće ne bi smjeli širiti i istraživati, koliko se uvijek iznova opsesivno vrtjeti oko istih totemskih motiva. Je li hors još uvijek bendov član iz sjene ne bih htio nagađati, ali nema šanse da bi čak i osoba koja nikad ništa o bendu i njegovu autoru nije čula koncert uspjela odslušati a da nijednom ne pomisli kako upravo ovako zvuče kako heroinske ekstaze tako i apstinencijske krize. Low is always lower than the high, davno je tugu svake ovisnosti sažeo Merle Haggard, i upravo u to low i u nj zakopana iskustva, strahove i polunadanja ST odlazi po svoje radove. Mora da je doista duboko, jer nalazište ne pokazuje nikakve naznake presušivanja.

Ima pot lista i drugi rePOrT s ovog koncerta: Njemu je sigurno gore