Moram priznati da sam lagano oguglao na svu silu vrlo sličnih bendova koji posljednjih godina izviru s takozvane post-metal scene. Slično kao i kod post-rocka, došlo je do zasićenja, recikliraju se ideje, a sastava koji na neki način inoviraju ili odudaraju od zadanih obrazaca ima jako malo. U subotu je Zagreb posjetio jedan od tih svijetlih primjera.

Russian Circles i dalje pripadaju u krug post-metala ili post-rocka, ali u odnosu na vlastite početke prilično su daleko odmakli, značajno se poboljšali i zapravo se nametnuli kao nešto vrijedno slušanja u moru monotonosti i beskonačnog ponavljanja. To su učinili tako što su se okrenuli korijenima metala, posuđujući elemente koje obično čujemo kod dooma, tako što su na mala vrata u svoj zvuk ugradili progresivne cake, tako što su ubacili riffove koji nisu onako sterilni, repetitivni i izobličeni delayjem i drugim efektima kao što bi mogli očekivati. Izbjegavanjem prakse “te jedno, te isto” i prihvaćanjem promjena u zvuku uspjeli su posljednja dva albuma, “Empros” i “Memorial”, ujedno učiniti i najboljim izdanjima u karijeri.

Da nas posjećuje bend “u naponu snage”, bilo je jasno i svima prisutnima na subotnjem koncertu u Močvari. Ispunjena Močvara može poslužiti kao još jedan dokaz da je pristup Russian Circlesa prepoznat i dobro prihvaćen (iako kod nas svi koncerti s prefiksom “post” prilično dobro prolaze). Od ljudi-koje-bi-neki-nazvali-hipsterima pa do čistokrvnih metalaca, kao da su svi bili zadovoljni i ushićeni. Svi osim mene. Unatoč tome što su svirali stvari koje mi na albumima izvrsno odgovaraju (“309”, “1777”, udarnička “Burial”), nisam se osjetio uvučenim u atmosferu i svijet bendove glazbe. Teško je uopće definirati što mi je to nedostajalo na koncertu. Tehnički su bili izvrsni, od vrlo izraženog i dominantnog bubnjanja Davea Turncrantza do crunchy, ponekad fuzzy riffova i brujanja iz gitare Mikea Sullivana te gitare i basa Briana Cooka. Pjesme su odsvirane savršeno. Čak je i zvuk bio korektan unatoč pomalo prenaglašenim bubnjevima i pretihoj gitari... standardno za Močvaru. Publika je, kao što sam rekao, bila aktivna i naizgled vrlo zadovoljna čuvenim. Ali sve to nije pomoglo da se umanji moj osjećaj distanciranosti od te glazbe te dojma da koncert pratim negdje izvana, a ne usred razgaljene i rasplesane mase. Nisam se uspio izgubiti u glazbi i apstraktnostima koje bend oslikava kroz nju. Kao i kod Meshugge prije nekoliko mjeseci, čini mi se da je to glazba koja nekima, pa tako i meni, bolje funkcionira kada se sluša u samoći, kada se koristi kao pozadina za neku dugačku šetnju ili večernji odmor od učmalosti svakodnevnih rutina. Svejedno vjerujem da je onima koji su se u potpunosti uspjeli prepustili Russian Circlesima bilo odlično.

Što se prvog nastupa večeri tiče, zagrebačka četvorka Man Zero odsvirala je dobar koncert i uspješno odradila povjereni im zadatak otvaranja za Russian Circles. Ne znam postoji li kod nas neki drugi bend koji bi stilski i pristupom u ovom slučaju bolje odgovarao kao predgrupa. Njihov nešto pitomiji i klasičniji post-rock dovoljno je zanimljiv, a pjesme dovoljno dobro razrađene da mi ih je bilo drago čuti i po treći put. Korektan nastup bez posebnih zamjerki koji je upotpunio uspješnu koncertnu subotu.