Bilo je simpatično i smiješno pratiti kakve su sve epitete i hiperbole ovdašnji organizatori jazz-koncerata koristili tijekom proteklih mjesec i nešto dana prilikom najavljivanja izvođača. Svi su “najbolji”, “najveći”, “dobitnici nagrada”, “kraljevi svemira”... Takav je promocijski i marketinški pragmatizam u većini slučajeva apsurdan i nepravedan prema izvođačima i publici. No ponekad se dogodi koncert poput jučerašnjeg…

… koji i mene natjera na pretjerivanje: Rudresh Mahanthappa i David Fiuczynski su bogovi. Eto, to bi zapravo bilo dovoljno reći. Ostalo treba doživjeti.

Ta su dvojica glazbenika, Mahanthappa na alt-saksofonu i Fiuczynski na gitari, nedvojbene zvijezde kvarteta koji je jučer nastupio u ZKM-u na zatvaranju 9. izdanja VIP Zagreb Jazz Festivala. Sve se na jučerašnjem nastupu vrtjelo upravo oko njihovih samostalnih doprinosa i njihove vrckave međuigre. Uz solidnu do vrlo dobru pratnju Richa Browna na bas-gitari i Jordana Perlsona na bubnjevima odsvirali su gotovo savršeni koncert koji je prštao od energije, zanimljivih melodijskih i ritmičkih rješenja i egzotičnih ljestvica. Mahanthappin spoj progresivnog jazza, fusiona i indijske glazbe ruši sve pred sobom, ali istovremeno zadržava i visoku razinu liričnosti. Zvuk kvarteta iznimno je kompaktan (rekli bi tight) bilo da sviraju balade (odlična “Ballad for Troubled Times”) ili koketiraju s punk rockom (uvodna “Waiting Is Forbidden”). Apsolutno fascinantan spoj žanrova i besprijekorna izvedba.

Glavni je glas kvarteta, naravno, sam Mahanthappa. Riječ je o melodičnom i energičnom saksofonistu kojeg krasi prepoznatljivi, maštoviti i vrlo vatreni zvuk. Ponekad istrzan i nervozan, ponekad zamamno “pjevan”, svojim saksofonom stvara nevidljive crte koje ostali članovi kvarteta prate. U njegovoj se svirci javljaju s jedne strane harmonijski jednostavne, ali ritmički složene dionice, a s druge strane vrlo raskošne harmonije. Zbilja jedinstveno.

Fiuczynski ga pak svojom svirkom bez problema dostiže, ponekad i prestiže. Taj virtuoz na gitari obogaćuje već odličan Mahanthappin izričaj svojim specifičnim stilom temeljenim na mikrostupanjskim ljestvicama, svoj sili žanrovskih utjecaja i fantastičnoj izražajnosti. Na koncertu iz svoje gitare s dva vrata izvlači nevjerojatni raspon različitih tonaliteta i zvukova te svira segmente u kojima gitara preuzima ulogu gudača, puhačkih instrumenata ili sitara. Često sve to unutar iste skladbe! Krene s bluesom, nastavi u nekoj egzotičnoj istočnjačkoj ljestvici, a završi s hard rockom i funkom. Genijalac. Moram reći da me, s obzirom na povijest Fiuczynskijeva glazbenog djelovanja (Screaming Headless Torsos, Hassidic New Wave, niz suradnji s velikanima jazza), ta njegova raznolikost u ovom slučaju nije pretjerano iznenadila. Nije iznenadila, ali jest još jednom zadivila. Teško je ne diviti se, na primjer, njegovom pristupu i eksperimentiranju s neortodoksnim i rijetko korištenim ljestvicama koje niti jedan drugi gitarist, osim možda Mary Halvorson, ne izvodi na sličan način. Suradnjom s Fiuczynskim značajno se promijenila i Mahanthappina glazba koja je nadograđena nekim eklektičnim elementima za koje možda ni on sam do tada nije bio svjestan da nedostaju. Fiuczynskijev utjecaj zato nadilazi samo sviračku dimenziju i njegov stil postaje neodvojivo ugrađen i u same skladbe s albuma “Gamak”. S tog je albuma preuzeta i većina odsviranog materijala te se samo na bisu našla jedna starija Mahanthappina skladba.

Što se ritamske sekcije tiče, bubnjar i basist koji su jučer nastupali nisu oni koji su sudjelovali na snimanju spomenutog albuma što se u pojedinim trenutcima i osjeća u glazbi. Bubnjar Jordan Perlson je u toj priči vjerojatno najslabija karika. Pomalo nesigurna svirka (uz konzultiranje notnog zapisa), pomalo nenadahnute solo-dionice i pretjerano naglašena i energična svirka u nekim prijelazima kada to skladbe nisu tražile. Što se basista Richa Browna tiče, koncert je odradio jako dobro, bez većih pogrešaka i uz nekoliko zapaženih samostalnih izleta, ali ništa što bi se približilo veličanstvenoj svirci onog “glavnog” dvojca.

Sve u svemu, napustio sam ZKM oduševljen. A nije tako počelo. Kiša, tmurno vrijeme i pustoš u gradu djelovali su kao prvi loši predznak. Zatim je uslijedio drugi, odnosno premještanje publike s tribine uklonjene prije koncerta na pozicije koje nude ekskluzivan pogled na leđa izvođača, a zvuk pristiže iz monitora na pozornici i putem jeke iz ostalih dijelova dvorane. Sramotno. Ali snaga Muhanthappine glazbe je takva da vas natjera da zaboravite (možda ne baš i da oprostite) takve stvari.

Rezimirano: odličan koncert, dvojica genijalnih glazbenika, neki logistički problemi organizatora što se odnosa prema publici tiče i zatvoren je još jedan uspješni VIP Zagreb Jazz Festival. Neka sljedeće godine bude još bolje.

P. S. Prije nekih mjesec dana u MM Centru, koji bi neki naši glazbenici vjerojatno prozvali “rupom”, održan je besplatni koncert Lucien Dubuis Trija koji je u mnogočemu sličan Mahanthappi i njegovom kvartetu (poglavito stilski). Nastup je tada popratilo četrdesetak ljudi, “slučajnih namjernika”, a siguran sam da su ti glazbenici zaslužili bolji tretman i da bi u njihovoj glazbi uživala većina jučer prisutne publike. Pitam se što bi se dogodilo da je Mahanthappin kvartet nastupao pod istim uvjetima. Možda je to ipak znak koji opravdava promociju krcatu urnebesnim stilskim figurama i svakakvo pretjerivanje.