Doista se razmaženim doima prigovaranje koncertima koji otpočnu u najavljeno vrijeme, pogotovo uzme li se u obzir da će se isti ljudi često žaliti i zbog onih koncerata čiji start okasni, ali sinoćnji me je početak zajedničkoga nastupa benda Mika Male i Nine Romić u Vintage Industrial Baru ponešto sitno ozlovoljio. To što sam u klub stigao dvadesetak minuta nakon naznačenog početka, moja je pogreška, uvjetovana ne toliko indolencijom koliko osobnim iskustvom koje kaže da nijedan koncert koji sam u ovom klubu posjetio nije počeo prije 23 sata, uključujući tu i one održavane radnim danima. Ali to što su Mika Male na pozornicu izišli pola sata prije toga najavljenog početka, to je već iskazivanje potpune nebrige prema potencijalnoj publici. Nisam posebno ljutit ili kritičan, samo dobronamjerno ukazujem na ne toliko nevažnu omašku – bendovu ili organizatorovu, svejedno – koja se zapravo nimalo ne slaže s nizom kul poteza kojima se VIB od svojega još uvijek nedavnog osnutka prometnuo u mjesto koje nikad nisam posjetio a da nije bilo minimalno sasvim solidno posjećeno. Nakon što smo već desetljećima uporno i strpljivo navikavani da koncerti redovito kasne, nije fer da se naglo moramo prešaltavati na pravila igre uređene i točne Evrope. E sad, da sam na posljednju pjesmu programa stigao bendu koji baš iskreno volim, svoj bih bijes sad kanalizirao u drvlje i kamenje u obliku optužujućih riječi, ali Mika Male jednostavno nisu jedan od njih. Zbog ozbiljnosti i predanosti kojima pristupaju svojoj decentnoj sporoj muzici, Mika Male sam oduvijek doživljavao kao bend jači u aranžmanima i atmosferi negoli melodijama i tekstovima, ali i kao bend koji je naprosto znatno bolji od mojega dojma o njima, pa ih svako toliko popratim sa čvrstim zanimanjem, što jučer nažalost nisam imao prilike napraviti. Je li to, zapravo, bila karma, kao ko te jebe, ako ih ne voliš, onda ih nećeš ni slušati? Ne vjerujem u te stvari, ali moguće.

Nina Romić također ne spada u moje omiljene muzičarke, ali je osoba čiji je talent, rad, usmjerenost i utjecaj – iskreno vjerujem da je samom svojom pojavom vrlo neposredno omogućila interes koji trenutačno prati Irenu Žilić i Lovely Quinces, o kojima sam već dosta puta pisao – nemoguće ne cijeniti, čemu treba pridodati i dobar broj pjesama čija intimna ljepota nadoknađuje zahvaćanje u one vode koje mene osobno ne diraju previše. Nikada me nije ostavila potpuno ravnodušnim, čak ni onda kada se izostanak rimovanih stihova odražavao na gubljenje unutarnjeg ritma pjesme, ali ni posve oduševila, iako sam na njezinim nastupima koji su mi se najviše svidjeli ne jednom pomislio kako je Nina istinski hrvatski pandan svojoj imenjakinji Nini Nastasiji. U pratnji novoga četveročlanog benda (novi barem za mene; bubnjar, klavijaturist, prateća pjevačica i gospodin Naranča na basu, koji je svirao u svojemu prepoznatljivom electropunk gardu), Nina me je i sinoć bacakala od naklonosti izazvane buđenjem emotivnog kontakta s onim što je pjevala do frustriranosti zbog sve očitijeg raskoraka između mojih i njezinih preferencija, što uopće ne bi bilo bitno da nominalno ne spada u tim za koji navijam. Tad mi se, međutim, razjasnilo da Nina zapravo gotovo uopće ne stvara muziku kakvu ja volim, koliko god nabrijanih albuma Tima Buckleyja poslušao. Kantautorski okvir zapravo vrlo rijetko puni kantautorskim varijantama klasičnoga rocka, folka i popa, mnogo češće ga razvlačeći odvažnijim iskoracima u žanrove poput kabaretske performanse, jazza, freak-folka, pa čak i nečega što je zvučalo kao YU-funk pokušaj Nine Badrić ili šeretski nastup Nives Ivanković na Splitskom festivalu. Dok je klavijaturist sjedio za svojim instrumentom, čvrsta i energična glazbena pozadina asocirala me na susret Joe Zawinula i grupe Time, što je za mene malo previše tamo daleko, ali čim se uhvatio harmonike, nekoliko melankoličnih pjesama me je utješilo svojom finom rundekovštinom, kroz koju je bilo znatno lakše prodrijeti do osjećajnog sidrišta autoričina rada. Ništa, trudit ću se i dalje, jer se i sami pokušaji pokazuju plodnima, ali vjerojatno i dalje neću potpuno uspijevati.

Foto: Dražen Smaranduj