Lako što nekada propustim priliku, ali skoro pa jednako često promašim i rezervnu priliku, što mi se opet dogodilo i sinoć s premijerom animiranog filma 'Monster Master', održanom u Prostoru, da točno navedem ime kafića koji ćemo svi skupa svejedno nastaviti nazivati omiljenim Spunkom. Na prvu projekciju nismo stigli na vrijeme, a tijekom druge smo skužili kako prostor Prostora baš i nije adekvatan za prikazivanje filmova jer se cijelo platno bez smetnje pogledom moglo uhvatiti tek iz limitiranog broja položaja, koji su se usto još i neprestano mijenjali, ovisno o kretnjama ostalih gostiju, kojih se sinoć u klub nakrcalo poprilično. Ipak, osnovni motiv dolaska ipak mi nije bio film – iako me zanima – nego koncert Dykeman Family (griješim li ili se putem izgubilo jedno n iz Dykemann?), čiji je Goran Lautar napravio muziku za crtić. Pjesmu iz filma čuli smo na bisu – mislim da bi bilo potpuno idiotski objašnjavati kako zvuči. Zvuči isto, zvuči odlično. Dykemane sam sad već gledao ohoho puta pa mi se možda baš zbog toga sinoć učinilo kako sam prepoznao dobar dio zapaljenih pjesama. Mada, možda nisam toliko prepoznao same bendove pjesme koliko vječne šprance koje bend strastveno i opravdano koristi. Dykeman Family su bend rokenrol klasicista, dušu dao za neobavezne polusatne rafale koji sačinjavaju začine ležernog izlaska petkom navečer, a sve to bez da postoji imalo sumnje u to da se pretvore u neprimjetnu pozadinu. Ako ni zbog čega, a onda zbog buke koju stvaraju, iako vjerujem da bi svatko baždaren na moderne varijante starih rock formi eventualni prvi susret doživio kao dobrodošlo upoznavanje. Treba li naglasiti novitet, onda ne smijem zaboraviti spomenuti preferiranje basa u odnosu na kontrabas, što, s druge strane, i nije značajnije utjecalo na cjelokupnu zvučnu sliku benda. Možda desni zvučnik doista jest bio riknuo, kako je posumnjao Žalac, ali ja još uvijek nisam stekao dovoljno muso-sluha da primjećujem takve sitnice.

Foto: Last.fm