Da bend čijem sam odličnom koncertu sinoć prisustvovao postavim na čelo kolone - Cherkezi United, Go No Go, Irena Žilić, Erotic Biljan & His Heretics, evo friško i Lovely Quinces, samo su neki od dragih mi do superdragih domaćih bendova i izvođača koje u razdobljima njihove iz ma kojeg razloga pojačane aktivnosti imam prilike uživo gledati i slušati relativno prilično često. Naravno, da uz tu priliku nemam i želju za tim od svega ne bi bilo ništa, a ovako se možda i prečesto nađem u zdvajanju ima li smisla uvijek ponovno pisati kako mi je na pojedinom od zapravo ne pretjerano različitih koncerata bilo. Prvi bend koji me je prije koju godinu porinuo u to more preispitivanja smisla moje samonametnute zadaće bili su My Buddy Moose, ali tada sam, nakon nekoliko zajebanih, grozničavo neprospavanih noći, shvatio i da bi za ispunjenje moje želje da ih mogu gledati ama baš svaki dan zapravo vrlo mala cijena bila repetitivnost mojih izvještaja. Samo neka su oni često na svojemu standardnom nivou, pa ću lako za ostalo, a i svim gore navedenim muzičarima zajedničko je da taj svoj nivo nikada ne spuštaju. Koncerti im mogu biti dobri ili bolji, čak i bolji i lošiji, ali nikako nije riječ o superprofićima koji odrađuju svakodnevni napor višemjesečnih svjetskih turneja, pa da postoji opasnost od prelaska pouzdane rutine u svoju zlu sestru blizanku. Također, osim što My Buddy Moose doista bih gledao svaki dan - pa mi je baš žao što se prošli tjedan nisam odvažio put Rijeke, a ni sinoć do hometowna - nije da svi oni zapravo svaki dan i sviraju, pa se čak i učestalost frekvencije od svakih nekoliko tjedana fino nametne kao zamjena ionako čestom preslušavanju studijskih snimki.

Koncertni raspašoj koji su pankozaci Cherkezi United sinoć priredili u sardiniranom Spunku (goste otvarače Pičke vrište nisam uhvatio) potvrdio je i opravdanost prevođenja one Hornbyjeve opaske o nužnosti odlaska na svaku utakmicu, jer nikada ne znaš čime će ista iskočiti iz očekivanog ritma, na jezike muzičkog fanatizma. Nije da je bend svirao znatno drukčije - a eventualne sitne transformacije, iskreno, ne bih primijetio i da bend zapravo slušam svaki dan - nego se repertoaru koji je u odnosu na posljednja dva koncerta koja sam im posjetio, oba odsvirana u posljednja tri mjeseca, bio ponešto proroštan (recimo, "Manifest" je s pole positiona pogurnut malo dublje u prvu trećinu) i proširen pridodala i potpuno ekstatična reakcija publike. Osim moga prike Jukića, koji se također sjajno zabavio, činilo se kako su svi u Spunku bendu ili prijatelji ili fanovi, pa se zborna pjevanja partizansko-anarhističkih budnica i davorija nisu iscrpljivala samo u proklamiranim hitovima tipa "Smugljanka", nego su pratila gotovo sve odsvirane pjesme. Još se uvijek prilično dobro sjećam koncerta grupe na istom i slično nakrcanome mjestu otprije nekoliko godina, mislim s Kiperom, ali ne zauzdavam se ni trenutka sinoćnji proglasiti možda ne najboljim koji su odsvirali, ali svakako najzabavnijim i, u gabaritima teške nezavisnosti, najvažnijim koji su održali. I dosad je njihova pankerska kombinacija trikova Zlatka Pejakovića, okej okej, Daleke obale, s melodičnom punk-folk žestinom naučenom od svih klasika na potezu od The Pogues preko Mano Negra do nekih kultnih Rusa za koje nisam nikad čuo u pravilu izazivala nasmiješenu naklonost namjerno ili slučajno okupljenih, ali da se ovako i ovoliko pjevalo i reagiralo još nisam doživio. Bilo je i povremenih ukazanja šutke, normalno.

Takva povratna reakcija, vjerujem planirana prilikom konstrukcije pjesama ali nikako ne i očekivana kod pripreme svirki, barem ne u ovolikoj mjeri, srušila je moju procjenu o 45-minutnom trajanju kao najučinkovitijoj dozi bendove vesele angažirane debilane, jer se atmosfera tijekom otprilike 70-minutnoga koncerta, uključujući na bisu ponovljene "Rakiju" i "Mariju G. Nikiforovu", nije primirivala ni trena, čak ni kod, pretpostavljam ipak manje poznatih, starijih stvari ili potpune nove, vrlo poučnog, prepoznatljivo popaljivog te fino razrađenog i uglazbljenog recepta za čobanac. Lizat ćete prste, bez sumnje, pogotovo budete li ga spravljali uz nadam se što skorije i snimljenu pjesmu. Kako tulum nije tulum bez zajedničkog urlanja s uzvanicima, članovima benda - dvostrukome gitarskome slavenskom pletivu Dabe i Saleta, Brunu koji bend na kursu drži ne samo basom, bubnjaru Ninu koji uvijek izgleda da se zabavlja najbolje od svih, te imenjaku Rajku u čiji operetni glas stane cijela tundra (ili je to tajga?) - na nekoliko se pjesama pridružio bekvokalni armijski zbor, a pri samom kraju i autor teksta romantične ispovijedi "Vrana" kao drugi vokal. Ono što je mene osobno najviše iznenadilo bilo je zahvaćanje u korpus opskurne splićanistike izvedbom legendarne "Papadžo" Stividena (čiji je album "Čudo!" ipak tek drugi najbolji album ST kretenarije, iza "Na zapad" grupe VIS Pacijenti, jer "Moja se draga napila" Đonija Gitare osim naslovne pjesme ne sadrži dovoljno efikasnog materijala), koju su onda neki stari Sovjeti bili preuzeli kao dio svoje folklorne tradicije, dobacivši je tako i do ove etnoalkomuzikološke gospode, jednog od trenutačno najboljih zagrebačkih (ne samo!) party bendova. Ili, bolje napisano - партия bendova.