Tzv. hrvatska nezavisna glazbena scena u zadnjih nekoliko godina vrvi životom. Bendova je sve više, izdanja se množe, kako na bandcampu tako i na fizičkim formatima, i postoji sve veća količina materijala koju se isplati poslušati za gušt, a ne samo kao informaciju o kretanjima scene.  Ako je suditi samo po kvantiteti bendova na pot listinim "Kompotima" moglo bi se uvjetno pričati o zlatnom vremenu undergrounda ili kako već želimo nazivati glazbu koja nije često u radijskom eteru, ali neovisno ima stalne koncertne i/ili izdavačke aktivnosti. Ako još itko radio smatra relevantnim  faktorom uspjeha. Dok su radio i njegovi programski direktori većinom na zadnjoj liniji kreativnosti, 7 That Spells su često na prvoj. Oni su apsolutno relevantna pojava hrvatskog glazbenog stvaralaštva usprkos tome što su se o njihovom radu i uspjehu mediji raspisali tek zadnjih godinu dana. Možda mediji nisu ni danas zainteresirani za rad Sevena već je moja pretpostavka rezultat jučerašnjeg rasprodanog koncerta benda koji je donedavno punio jedva KSET, a sada je napunio Veliki pogon Tvornice. Ruku na srce Veliki pogon je bio pregrađen, ali mislim da bilo tko tko će tu činjenicu potegnuti kao razlog neuspjeha je u najmanju ruku ignorant s kojim se ne treba puno raspravljati.  

Bez sumnje nalazimo se u zanimljivom trenutku hrvatske glazbe povijesti. Anali ga možda neće tako registrirati, ali da povijesne knjige piše itko iole pronicljiv i pametan Hrvatska ne bi  imala aktualne predsjedničke kandidate.  Zar nije malo psihotično da uz postojanje Kujundžića, Kitarovićke, Josipovića i Vilibora glazbene dvorane pune roots gange Thompson, turbo punk folk Brkovi i space jam kraut drone blow out 7 That Spells? Brkovi će ubrzo napuniti malu dvoranu Doma Sportova, a Seveni su rasprodali Veliki pogon. Čestitke. Nemali pothvat za DIY narodnjački punk i psihonaute. Šteta da su Seveni baš jučer odsvirali jedan od slabijih koncerata od nemalog broja onih kojima sam imao priliku prisustvovati.

Dok su se Brkovi snašli na velikom formatu pozornice kao sponzoruša na Zrću, Seveni kao da su svoj uobičajeni rock tsunami odlučili predstaviti obrnuto proporcionalno; s minimalno padalina po kvadratnom centimetru stejđa. Kako se radi o bendu koji godinama svira uživo po festivalima i koncertima kako u Hrvatskoj tako i u svijetu nisam siguran što se točno dogodilo. Sram nije koncept kojem Seveni pridodaju važnost stoga mi se ne čini izgledno da se radilo o tremi. Predstavljao se novi materijal - možda je stvar u novim pjesama... Koji god razlog je bio posrijedi, koncert jučerašnjeg kalibra je imao potencijala otvoriti bar rupe u zemlji ako već ne crne rupe u svemiru, ali sve što se dobilo je puno udaljene grmljavine bez oluje. Od uložena dva sata truda koncert je funkcionirao po uobičajenim 7 That Spells standardima svega 30 minuta. Puka jebena šteta.

Kada stojite pred pozornicom na kojem stoje dva seta bubnjeva s dva tam tama (hvala Jerry), tri gitare i klavijatura  obasjanih  tamnoljubičastim svijetlom i na koju će svaki čast stupiti grupa 7 That Spells osjećate se kao da ste pred lansirnom rampom space shuttlea. Očekujete eksplozije, zaglušujuću buku i da se zemlja trese. Ono što se dogodilo je popriličan antiklimaks. Članovi benda su jedan po jedan izlazili na binu i svatko svojim instrumentom popunjavali frekvencijski spektar. No, umjesto full HD užitka osjećaj je dobrim dijelom vremena bio razočaranje kao kada kupite digitalnu full HD ready telku, ali se na njoj emitira program u standardnoj rezoluciji. Potencijal je tu, ali je rezultat izostao.

Prvih pola sata koncerta bilo bi jednako efektno da je unaprijed snimljeno i pušteno preko razglasa. Uvod bez krvi i mesa ne bi toliko smetao da je bar tokom njega bilo neke demonstracije moći. Osim ako demonstracija moći nije bila upravo mogućnost da se dođe u rasprodanu Tvornicu i odsvira prvih 30 – 45 minuta kao na nenadahnutoj probi. Publika je za to vrijeme mogla vidjeti petoricu nesumnjivo talentiranih muzičara kako se ritmički više igraju lovice nego što kolo vode. Česti ritmički ispadi bi također bili zanemarivi da se ostatak zvučnog pejzaža nije doimao kao neplodna ravnica. Otvaranje koncerta koji je obećavao biti jednim od najboljih u 2014. bilo je razočaravajuće. Obećanje se samo djelomično ispunilo na središnjem dijelu izvedbe kada je bend pohvatao konce i isporučio materijal koji je ubrzo učinio prvi dio anomalijom u inače izvanrednoj  koncertnoj tradiciji 7 That Spellsa. Nikač je olabavio zglobove, Jerry White smjelo tjerao basčugu preko poliritmičnih melodija, dva bubnjara su spustili loptu i zajedno držali frontu bez prijateljske paljbe po drugim članovima benda dok je Buco nabacio još jedan sloj gitare koji je bio fokusiraniji kontrapunkt Nikačevim slobodnim formama. Koncert je konačno uistinu započeo, no bend se prebrzo vratio u (ra)štimung i besciljno razvlačenja s početka. Za predzadnju stvar je ostavljen megalodon "Aum" kojem je isprana većina wow efekta i koji je razvučen do besmisla. Originalno duge fraze unutar pjesme postale su još dulje. Seveni su uspjeli kraut i drone strukture koje su paradigmatski primjeri dugog trajanja i repetativnosti učiniti predugim, a umjesto hipnotičkim – redundantnim. Posljednja stvar je ponovno malo koncert vukla na stranu prihvatljivog, ali je cjelokupni dojam bio na strani podbačaja. Dva bubnjara koja su zajedno ostavila gori dojam nego što su ikada ostavila svirajući samostalno, čija se spektakularnost mogla vidjeti samo u Nikolinoj čagici iza bubnjeva, dva tam-tama bez svrhe, sint efekti koji su više smetali nego pridodavali atmosferi, bend čiji su članovi često bili okrenuti publici leđima (ali ne u nekom Steely Dan kul smislu nego kao da im je neugodno), istočnjačke votivne mantre koje su izvedene uživo bile smješnije i karikaturalnije nego dostojanstvene, sviračko umijeće koje je zasjenila traljavost itd. ispisali su "Lasciate ogne speranza". Čak ni 40-ak minuta pristojne svirke nije dovoljno da popravi dojam nemara i neiskorištenog potencijala.

Umjesto spektakularne demonstracije veličine 7 That Spellsa u Velikom pogonu Tvornice, na zasluženo rasprodanom koncertu benda koji se naradio kao teta u Konzumu da dospije gdje je i koji je u konačnici čak i zadužio hrvatsku glazbu, dobili smo 5 likova koji su se ponašali kao da igraju Playstation u dnevnoj sobi dok ostatak tuluma čeka da završe da mogu pustiti glazbu.  A stvarno je mogao biti tulum. Kako Seveni imaju zavidan prosjek odličnih koncerata ovo i nije neka tragedija. Samo je šteta da ako postoji trenutni medijski hype koji su ljudi slijedili da dođu pred Sevene u petak vjerojatno će se sljedeći putu zapitati hoće li doći, a idući put će sigurno biti bolje od ovog. S druge strane, ako je hype onda je hype. Možda ovaj koncert i nije bio toliko tragičan. Sigurno nije. Samo je šteta prilike i dva tam-tama. Puka jebena šteta.