Unatoč injekcijama garažnog i čvršćeg rocka, Protomartyr se muzički ne odmiču previše od vala beskonačnog oživljavanja i cikličkih uzleta post-punka, žanra koji je tijekom proteklih nekoliko godina u mainstreamu ponovno obilježen kao cool. Pa ipak, ukupno gledano, značajno nadilaze retromanijom i pukim stilskim manirizmima zaražene suvremenike poput Viet Conga. Naime, za ovu četvorku, a posebno za frontmena i vokala Joea Caseyja, post-punk postaje nužnošću, jedinim prikladnim medijem za ekspulziju frustracija razočaranih i nemoćnih bijelih ovratnika. Upravo će Casey svojim stavom i neobičnom karizmom koja ispunjava vakuum na pozornici najsnažnije naglasiti taj aspekt benda. Za razliku od ležerno odjevenih gitarista Grega Aheeja, bubnjara Alexa Leonarda i basista Scotta Davidsona, Casey nastupa u sakou i hlačama, ukalupljen i uniformiran kao samo još jedan bezlični kotačić u beskonačnom moru monotonije i bljedila nižeg i srednjeg menadžmenta, uredskih premetača olovaka i računovođa koji su kroz urušavanje industrije i gentrifikaciju Detroita ostali bez posljednjih tračaka nade u bolji život. Pogrbljen, podozriv i naoko pripit dok tumara pozornicom, Casey postaje arhetipom zatočenog i izgubljenog pojedinca koji uz svoje piće (fingirano i materijalizirano u ruci) troši ono malo slobodnog vremena u prljavim rupčagama dok sebi u bradu i nama u mikrofon mrmlja, psuje pa reži o nepravednostima koje zamjećuje oko sebe, ne štedeći nikoga, od korumpiranih do apatičnih i krotkih slojeva. Je li moguće da je riječ samo o masci, ad hoc kazališnoj predstavi za publiku? Slušajući ga dok kroz krik oblikuje intimne stihove tijekom refrena “Scum, Rise!”, teško je u to povjerovati.

Jer iskrenost osjećaja koji u njemu čitavo vrijeme ključaju kao da nesputano izbija na površinu. Zato se na mjestu uglađenih i solidno otpjevanih dionica s posljednjeg, odličnog albuma “The Agent Intellect”, Casey tijekom nastupa vraća sirovom, ogoljenom recitiranju i bijesnom vikanju, toliko minimalističnom da će na momente podsjetiti na Jasona Williamsona iz Sleaford Modsa. Paralele s tim engleskim bendom tu ne prestaju. Detroit i Nottingham dijele tisuće kilometara, no u načelu su im frustracije slične, vezane uz globalni doseg destruktivnih pipaka kapitalizma i uz nesmiljeno i o kastama neovisno gaženje ljudi. Samo su manifestacije drukčije. Za razliku od plavih ovratnika Sleaford Modsa, Protomartyr situaciju gledaju s više razine te tako raskrinkavaju laži hijerarhija i meritokracije koje dobar život nude samo elitama na vrhu piramide. Sleaford Mods to znaju već dugo, a bijelim je ovratnicima trebalo nešto dulje da shvate, da plima i njih dosegne.

Tijekom jednosatnog nastupa bend se većinom držao odličnog materijala s posljednja dva albuma, s pomalo distanciranim no vještim instrumentalistima koji kao da su Caseyju prepuštali ulogu njihova avatara. Dojam je da bi, zatvoreni u neki svoj virtualni, mračni bar na pozornici, isti koncert odsvirali neovisno o entuzijazmu publike (kojeg nije manjkalo) ili prostoru. U tom kontekstu, majica s naslovnicom Wireova albuma “Pink Flag” koju je nosio Alex Leonard nije slučajnost. Lako je pronaći poveznice kako s tim bendom tako i s The Fall te s njihovim motivima i temama, ali gorčina koju Protomartyr nose sa sobom iz raspadajućeg Detroita svježa je i autentična, gurana moćnim zvukom i uvjerljivom ritamskom sekcijom. Bilo ju je mazohistički slatko slušati uživo.

Trojka Modern Delusion, još jedan bend sveprisutnog Gorana Lautara (ovdje na gitari i vokalima), ponudila nam je u ulozi predgrupe spoj post-punka i garage rocka začinjenog sintesajzerima i elementima new wavea. Riječ je o prilično zanimljivoj mješavini u kojoj su bubnjanje i ritmovi brzi, gitarski riffovi abrazivni i bučni, a sintesajzeri i vokali često disonantni s neskrivenom težnjom ka kaotičnosti. Darija Turina (sintesajzeri i vokal), Dirt Sleeze (bubnjevi) i spomenuti Lautar odsvirali su vrlo korektan polusatni set koji se sastojao od više od deset skladi. Tu se, kao kod još jednog Lautarova benda sličnih no nešto blažih rubova, Neon Lies, krije i najveća moja zamjerka: kratkoća samih pjesama. Taman kada se dohvate neke zanimljive ideje ili međuigre gitare i sintesajzera te kad krenu razrađivati stvar, u tren je sve gotovo, ostavljajući dojam nedovršenosti i nepotrebne shizofrenosti. Imam dojam da bi poneki komadi odsviranog materijala otrpjeli i koje ponavljanje više. Bend s puno potencijala.