Ne računajući povremene iskorake u energičniju zafrkanciju, muzika grupe Lambchop nikada nije bila nametljiva i gladna pažnje, ali od svojega se prvoga zagrebačkoga koncerta, onoga nezaboravnog trijumfa iz proljeća 2004. godine, bend prilikom rada u studiju dodatno stišao, smirio i povukao u ugodnu sjenu. Tri otad snimljena albuma, uključujući i standardno lijep ovogodišnji "Mr. M", čak i u živote zagriženijih fanova ulazili su poput starih prijatelja koji ne zovu prečesto niti motiviraju pokretanja novih zajedničkih iskustava, ali koji se u odabranim trenucima uvijek pokažu kao dobrodošlo društvo svođenja računa prvenstveno samima sebi, a onda i pouzdanom drugu uz kojeg ne treba trošiti vrijeme za skiciranje početnih emotivnih pozicija. Kao gosti koji u Zagreb dolaze već četvrti put (nažalost i s brukom 2006. godine u Tvornici na leđima), i to u periodu od desetak pregusto ispunjenih koncertnih dana u kojima barem Lanegan i Calexico pikiraju na istu publiku, nije čudno što su Lambchop u Kinu SC naišli na tek nekih tristotinjak ljudi (od kojih sam zajedno s trećinom propustio uvodni nastup projekta Oupa Daniela Blumberga iz superslatkosjajnih Yuck, zbog ovosezonskog podizanja svojega rekreativnoga košarkaškog fanatizma na organiziraniji nivo amaterske lige, ali Emir mi je rekao kako misli da nije svirao ništa iz opusa matičnog benda, pa ne žalim, s time da mi je naložio i da obavezno spomenem kako se momak zahvalio Luki Modriću), sudeći po gromoglasnom pljeskanju poslije svake odsvirane pjesme uglavnom poklonika željnih glazbenog ekvivalenta udobne stare (ne zlatne!) cipele.

Na ovoj turneji svedena na samo šest članova - za razliku od nekadašnjega komotnog punjenja cijelog nogometnog tima, svejedno američkoga ili europskoga, bilo brojem bilo pristupom - aktualna postava benda publici je tu želju ispunila tek dijelom, ali onim važnijim. Tihi užitak fino nijansiranog kataloga svih zamračenih ljudskih osjećaja postignut je bez naprezanja, sporim masiranjem zapetljanih grčeva svakodnevnih neuroza kroz niz pjesama primarno organiziran oko promocije aktualne ploče, ali i uz spretno revitaliziranje starijih stvari poput "Nothing But A Blur From A Bullet Train", na bisu na zahtjev odsvirane "Soaky In The Pooper" ili moje omiljene "Interrupted", strpljivog flamenka s oblačne strane ulice. Ono gdje Lambchop nisu ispunili očekivanja vezano je isključivo za zvučno ruho grupe, koja lišena brojnih pomagača danas više uopće ne svira onu svoju slavnu novu vrstu soula, novu vrstu countryja. Lambchop je sinoć zvučao kao nekakav alternativni komorni lounge sastav iz pred-rokenrol vremena, samo da su tada uopće baratali pojmom alternative u raspravama o muzici. Jesu li to dvadesete godine prošlog stoljeća, tridesete ili četrdesete, sasvim je svejedno, a mene su podsjetili na muziku kakvu bi slušao čovjek kojeg nije bilo Ed Crane, iz istoimenog filma braće Coen, da mu je plan kojom srećom pošao za rukom. Čak je i tercet s legendarnog "Nixona" približen ovome uvjetno rečeno novome zvuku benda, kako zbog izostanka orkestracijske topline, tako i zbog nemogućnosti gospodina Kurta Wagnera da u ovim godinama (55. je na vratima) dohvati onaj falset koji otapa, što se najbolje čulo u "You Masculine You".

Iako primarno prigušen i decentno suzdržan, Lambchop je bend koji gotovo nikad ne upada u zamku dosadne jednoobraznosti, što su vrlo lako mogli uočiti i ljudi koji nisu poklonici grupe, uz uvjet da su koncertu pristupili otvoreni za komunikaciju s divnim pjesmama kao što su razigrani instrumental "Betty's Overture" ili dirljive "Prepared (2)" i pozdravna "Never My Love". Osim bezbroj nijansi melankolije benda koji nam je već pri prvom susretu izrazio nadu da sjedimo, kako bismo njegovu muziku slušali u ambijentu u kakvom se i svira te mora svirati, nagrada je bila i šeretsko-šoumenska dionica klavijaturista Tonyja Crowa (kako je to super ubo legenda Krešo, nešvilskog pandana profesora Aleksandra Dujina), koji je u nekoliko navrata zabavio nazočne konferansom punom dosjetki i svojim old-school skladbama, za koje mi je zbog efektnosti tekstova i zaraznih melodija vrlo teško povjerovati da su zapravo momentalni pijanistički freestyle, kako su najavljene. Duhovitost cijele grupe izrazila se na početku "Mr. Met", otvorene kratkim zahvaćanjem u opus Billyja Joea Shavera i njegovu "Warrior Man" sa špice za crtiće za odrasle "Squidbillies". Sve skupa je to bio zanimljiv, ali svejedno ne prenaglašen kontrapunkt ozbiljnosti ostatka repertoara, sviranog očekivanom preciznošću grupe koja računa na apsolutno svaki izvedeni ton i kod koje se svaki od svih tih tonova apsolutno računa, ali i savršeno čuje, zahvaljujući i zvuku koji se bez ikakvog razglasnog mrljanja dobacio i do pretposljednjeg reda u kojem sam sjedio (kino je pregradom bilo skraćeno negdje za trećinu).

Priznajem kako sam "Mr. M" skoro pa ignorirao do najave sinoćnjega koncerta, koja se pojavila taman u vrijeme da onda željeno upoznavanje s albumom obavim tijekom jesenskih popodneva, kakva Lambchopu tradicionalno najljepše sjedaju. Koliko god mi se album s vremenom dopao, odnosno koliko god smo se jedan na drugog navikli, toliko je međutim i jasno da nikad ne bi imao šanse zaluditi me kako su u startu učinili još uvijek mi najdraži "What Another Man Spills" i s pravom obožavani "Nixon". Na sinoćnji koncert jesam otišao na neku vrstu gore spominjanog susreta sa starim prijateljem, ali drugu je komponentu, onu nemotiviranja novih druženja, bend s gnušanjem odbio, odličnim verzijama novih pjesama pokazujući kako su stari favoriti poput "The New Cobweb Summer" ili "Nashville Parent" dobili dostojne nasljednike. Sada je red na meni. Set lista: Kind Of - Betty's Overture - Gone Tomorrow - Nothing But A Blur From A Bullet Train - If Not I'll Just Die - Slipped, Dissolved And Loosed - 2B2 - Prepared (2) - Interrupted - Nashville Parent - Warrior Man/Mr. Met - The New Cobweb Summer - Ohio - The Book I Haven't Read - Nice Without Mercy - BIS: Soaky In The Pooper - You Masculine You - Never My Love