Uvijek sam sretan kada neki domaći izvođač rasproda klub. Kada je taj klub značajne veličine kao što to mali pogon Tvornice i jest i kada je u pitanju dobar bend kao što to Pridjevi svakako jesu, sreća je još veća. Priznajem (iako ne moram) da jesam bio malo iznenađen jer do prije godinu i pol nitko nije ni znao da Pridjevi postoje, a sada bez po' muke pune klub kapaciteta 330 ljudi (službene brojke, riječi organizatora). Već vidim i čujem hipstersku masu koja me optužuje da šta ja znam o životu i da mi baba još dida prebolila nije jer da su oni slušali Pridjeve prije svih, još tamo '91., ali varate se, djevojčice i dječaci, ako vam se čini da ih slušate već sto godina, krivo vam se čini ili uzimate loše droge ili vam vrijeme jako sporo prolazi. Još prošle godine Pridjevi su bili, poslužimo se floskulom, svježa pojava na domaćoj glazbenoj sceni i za njih je znao tek rijetki znalac, a budući da rijetkih znalaca nema 330 (jer, logično, onda ne bi bili rijetki), ne možete svi biti među njima. Žao mi je.

Kako bilo, meni je strašno zanimljivo da bend koji je u ožujku 2014. objavio prvi album na Bandcampu u prosincu 2015. rasprodaje mali pogon Tvornice. Je li do hajpa, je li do američke etikete koja ih je prigrlila, je li do toga što je „Ako je“ opaka stvarčuga koju pjevušiš otkako si je prvi put čuo pa je moraš čuti i uživo,  je li do nekog četvrtog razloga, nemam pojma, ali stvarno je bio pun klub, uobičajenih sumnjivaca i putnika namjernika, s različitim stupnjevima zainteresiranosti za ono što se događa na pozornici.

Eh, da, a ono što se na pozornici događalo prije Pridjeva zove se Lebanon Opera. Neki mladac duge kose, sve u kaputu i sa šalom oko vrata, malo podsjeća na Arthura Rimbauda (s dužom kosom, jelte), a ne bih se čudio i da ima knjižicu njegovih pjesama u džepu, taj se mladac popeo gore i na matricu stao malo pjevati, a malo recitirati neke nemušte stihove za koje bi autor vjerojatno volio misliti da su kriptični, a samo su banalni. I onda opet. I opet. Mumlja on i prenemaže se, provlači ruke kroz kosu ne bi li, valjda, pokazao da ga nešto strahovito mori, tuga, očaj, izgubljenost, što li, pa kreće nova numera i opet on nešto mumlja, a taj nastup svakom novom sekundom ima sve manje smisla. Grozno iskustvo, vjerujte mi. Momku bi se jedino moglo oprostiti ako se zajebava i ako istovremeno zajebava sve one koji su se zatekli u publici, ali bojim se da je ozbiljan, bojim se da vjeruje da je to što radi baš umjetnost, onako ozbiljna, teška kao boje i pijana kao brod. Jedina je pozitivna okolnost što je momak stvarno zgodnjikav i neke su ga šiparice iz prvih redova odmjeravale ispod oka pa ako mu je motiv za bavljenje glazbom da si malo poveća uspjeh kod pripadnica suprotnog spola, tu možda i bude nekog uspjeha. Samo tako naprijed!

Pridjevi su nakon njega došli kao osvježenje. Doslovno. Dakle, kao kada u vrući ljetni dan popijete hladnu limunadu. Ili kao kada u nagužvanom, zadimljenom i uznojenom klubu popijete ledeni gemišt. Ili kao kada se istuširate nakon što ste cijeli dan radili u rudniku. Shvatili ste. Doslovno osvježenje. Dakle, baš osvježenje, a ne nešto drugo. Ne ono kao što je Drago Ćosić jednom izjavio da je „Luka Modrić doslovno eksplodirao na terenu“, već ozbiljno, za pravo, osvježenje.

Pridjevi su bili osvježenje jer oni, za razliku od dugokosog mladca, znaju što rade. I znaju što žele. I kamo idu. I sviraju glazbu. O, da, glazbu, to je možda i najvažnije. Nina Romić i Ivana Picek su u prvom planu, opet doslovno, imaju one neke točkice ili zvjezdice zalijepljene na čelu (svaka na svome, razumije se) i pjevaju, brate, kao da nema sutra, nosi njih ono što bubanj, klavijature, bas i gitara isporučuju iz pozadine, ali puste one i tome da malo dođe u prvi plan, znaju one kako s glazbom, stvaraju je svojim glasovima, obogaćuju je, mijenjaju, igraju se s njom. Dino Santaleza je majstor, veliki as, može što hoće s tom gitarom, a ostali instrumenti suvereno ulaze u tu igru gitare i glasova, dodaju svoje začine, ponesu ritmom, krenu pa stanu, plove. Zaista, uigrana su mašinerija ti Pridjevi, kada krenu onda voze i ne staju i pokupe svakoga tko se zatekao u prostoriji, htio ili ne htio, bio on jedan od rijetkih znalaca ili tek putnik namjernik, svi su zaplovili s njima iako je ploviti bilo malo lakše onima koji su prije povukli dim, dva ili deset iz smiješne cigarete jer takva je to glazba, sanjiva i meditativna, nosi i valja, tjera da se ljuljuškaš.

Moguće je da će zvučati kao blasfemija jer je bend stvarno izvrstan i nastup je bio besprijekoran, zaista bez zamjerke, ali meni su te pjesme čak zvučale bolje kada ih je Dino izvodio sam na gitari na Indirektu 2014. Nekako su same pjesme više dolazile do izražaja, bilo je lakše uživati u njihovoj minucioznosti i finom tkanju, a ovdje ih raskoš ostalih instrumenata i dvaju fantastičnih glasova do određene mjere koristi kao poligon da se kroz njih pokažu sve mogućnosti tog raspojasanog ansambla. Možda bi se, za neke buduće nastupe, moglo razmisliti o tome da se barem koja numera izvede u ogoljenom, minimalističkom aranžmanu, vjerujem da nitko ne bi imao ništa protiv.

Kada bi koncertne večeri dobivale ocjene, ova bi dobila čvrstu sedmicu, možda i osmicu (na skali od deset, kako drukčije?). Ocjenu nije uspio pokvariti čak ni mladac na početku, bilo je krasno kada je završio, to mu vrijedi priznati i kada je na pozornicu došao bend koji se stvarno isplati čuti, vidjeti i doživjeti, bend koji je na pravom putu i koji će, igrat ću se proroka, ovo ljeto pomesti pozornice festivala u regiji, a ako bude sreće i šire. Kako je koncert bio rasprodan i mnogo ljudi je ostalo bez karte, novi nastup je zakazan u četvrtak, 10. prosinca u Attacku. Učinite si uslugu i pohodite. Sa smiješnim cigaretama ili bez njih.