Prije četiri dana u Močvari, do koje su se bili dovukli tek jedna odurno pasje kišna nedjelja i njome neustrašenih pedesetak rokerica i rokera, dogodilo se nešto što se dosad smatralo nemogućim, a to je da su My Buddy Moose odsvirali fantastičan set a da svejedno nisu bili najbolji bend te večeri, i to ne samo sveukupno na svijetu, iako ni to dosad nije bilo doživljeno, nego ni u klubu. Čekanje potvrde iz centralnog ureda da je sve po pravilima ponešto se oteglo, pa sam zato s izvještajem pričekao sve dosad, jer ovo su osjetljiva pitanja. Ali, u principu, da, smatra se mogućim da My Buddy Moose budu izvrsni, ali da večernju krunu ipak odnese bend na ukupnoj ljestvici svih svjetskih bendova rangiran malo niže, iako do nedjelje nijedan takav slučaj još uvijek nije bio zabilježen. Zato mi je i trebalo nešto vremena za sastaviti službeni dopis ovog presedana, prema čijem će se uobličenju u naputke odsad morati ravnati mnogobrojni svjetski recenzenti. Od kojih većina ionako ništa ne kuži, ali to je druga priča. Kako je do svega toga došlo? Pa, ispunili su se, dosad se činilo, preteško postavljeni uvjeti, a to je da nakon najboljega hrvatskog benda, koji mora biti posebno (to je mali problem jer su uvijek nabrijani) nadahnut (to nije nikakav problem jer su uvijek nabrijani), na pozornicu izađe bend spreman i sposoban divnim pjesmama i golemom unesenošću preinačiti tvrdnju da su rock’n'roll rodili country i blues u istinu da su ga uvijek rađali samo ljubav, nemir i strast. Two Cow Garage su svakako i inače jedan od takvih bendova, no u nedjelju su zvučali kao prvi, najbolji i posljednji rock bend na svijetu.

My Buddy Moose su bili sjajni na svojoj standardnoj razini, ali koncert ne smijem nazvati standardno sjajnim jer njihov set – iz razloga jedne logističke slučajnosti oko opreme, svijesti da sviraju ili vatrenim fanovima ili ljudima koji od njih nemaju nikakva očekivanja te inspirirane opuštenosti – nipošto nije bio standardno posložen, iako većinom jest bio sastavljen od prokušanog materijala. Odlučivši svirati bez unaprijed pripremljene set liste, nego pratiti želje, uzvike ili aranžmanske leadove onog člana koji pojedinu pjesmu započne – najčešće pjevača Benčića, ovaj put znatno raspričanijeg i s nijansicom toplijeg gostoprimstva nego inače – bend je svoje nestrpljivost i razigranost fino razlio kroz pojačala. Osim frajerskim iskustvom i majstorskim sviračkim umijećem, My Buddy Moose nipošto nije bend profesionalaca, u onome zlom smislu riječi, ali si svojim poštenjem i odgovornošću prema sebi i sve brojnijim fanovima ne žele dopustiti osjetna osciliranja između tipova svoje ponude na svojim većim koncertima. Ovako, nominalno kao predgrupa, iako Moose nikad ne sviraju prije nekoga nego taj netko eventualno svira poslije njih, kao da su osjetili veću slobodu i želju za opuštenijim pristupom, kojim su došli do svojega najboljega ovogodišnjega koncerta koji sam im čuo, koliko god to bilo glupo reći nakon onoga krškaosloma u Vintageu. Jebiga, iako zbrojem svih bodova ipak nešto slabiji, ovaj je imao veći postotak.

Zaboravivši iz prostorije za probe ponijeti koferić s parama, bijelim i pedalama koje odranije otputovao Benčić inače upotrebljava, ritamski dio benda pristigao iz Rijeke je izgleda slučajno zvuk benda trasirao prema nešto žešćim, garažnijim vodama, jer je zamjensku opremu osigurao heretični Žalac, koji ne zna kako se svira nježno. Uopće se nije primjećivalo da bend, kao, koristi opremu na kojoj se ponešto slabije snalazi, ali već kod otvarajuće nove pjesme, one kojom započinju svoje koncerte cijele ove godine, te naredne "Girl" začuo se natuknuti odmak s countryja prema rocku, s Neila prema Mladom, kroz koje su zlatne power pop melodije aktualnog albuma sijale jednakom toplinom i ljepotom. Iskreno, ne biste sve to zamijetili da bendove koncerte ne hodočastite mojoj paralelnom redovitošću, jer bend se i dalje sigurno kreće od garage-popa do country-rocka kao i uvijek, ali doista je super od drage grupe ponovno dobiti isto, samo osvježeno na način da nema ni najmanje opasnosti od blage srednjeputne sigurnosti toga istog. Ono što je bilo primjetnije je veći udio novih pjesama, čak četiri u pedesetak minuta, od kojih su barem dvije, ona s opravdanjem reggae rifova i refrenom I gotta go now ’cause my people are waiting te završna "Letters From The Past", sigurni budući klasici benda. Problem je samo u tome što se opet događa da je novi album umalo pa napisan do kraja a da aktualan još uvijek nije zaživio do svojega kraja, ali na to smo svi skupa pristali kada smo muziku odlučili slijediti u Hrvatskoj.

Ali da nismo, ne bi bilo ni My Buddy Moose ni ovoliko krasne nedjelje, naravno, pozdravljene odličnom verzijom "Sundays", jednom od poznatih pjesama koje je bend u prvom dijelu umetao između novih, da degustacija lakše klizi. Srednji dio ispunili su udarni naslovi sa "Shine! Shine! Shine!" – nemojte si nikad dopustiti uzimanje "Fucking Boring" zdravo za gotovo, ili si, zapravo, ipak dopustite, pa će vas onaj prijelaz kojim gitare silaze iz Stjenjaka u udolinu raspametiti koliko i mene nekidan – da bi finalnom trećinom mandolinoisea bend potpuno razorio svu tu kišu i kaos te ponovno svom svojom snagom i divotom dokazao da jest najbolji. U nas. Na svijetu. U svemiru. Čak se i izostavljanje "Ocean" iz tamburaške sekcije koncerta moglo podnijeti uz hoedown-raspašoje "Music" i "Finally", kojoj već godinama ne pada na pamet odreći se krune najljepše bendove pjesme, te "One Hundred Years From Now", za koju mi je baš drago što se vratila u repertoar češće sviranih obrada, jednako kao i "Can’t Hardly Wait". Volim Two Cow Garage, i to jako, ali nakon ovoga – Set lista: nova pjesma – Girl – nova pjesma – Sundays – nova pjesma – Can’t Hardly Wait – Shine! Shine! Shine! – Fucking Boring – Lack Of Imagination – One Hundred Years From Now – Music – Finally – Letters From The Past – bio sam pomalo zabrinut hoće li i koliko će uspjeti pozornicu i klub učiniti svojima.

I bio sam glup. Samo što mi uvodni kas gitara iz "The Little Prince And Johnny Toxic", kojom započinje i bendov aktualni odličan album "The Death Of The Self Preservation Society." (naravno da analno pišem točku, kad tako piše na omotu!), to nije rekao tako nepristojno, nego je razumijevanje mojeg straha pretvorio u uzajaman idealan odnos onim što najviše volim, rokenrolom dobrano natopljenim u život, ili je zapravo obrnuto?, što je zapravo potpuno isto. Da bi bend sljedećih osamdesetak minuta nužnost infuzije svih životnih sokova u pjesme izvršavao ne spuštajući nivo ni jednoga jedinog trenutka, tek povremeno spuštajući samo tempo da se možemo sabrati i pjevati iz dubine svojih prkosa i pogrešaka, a ja se doista ne mogu prisjetiti jesam li od prošlogodišnjih The Gaslight Anthem uživo slušao bend koji je tu emotivnu tenziju uspio ovako održavati kroz cijeli nastup. Jebote. Ne znam je li im posljednji datum turneje još dodatno odvidao spremnike čuvanja kondicije, iako sumnjam da se ovi neprivezani bungee-skakači u ponore gitara ikada štede, te dodatno zavidao uragansku kompaktnost svirke, ali mi je drago što su svojim iscrpljujućim setom od 24 pjesme i 24 karata odsvirali ne samo jedan nezaboravan koncert nego i potpuno opravdali sve moje povjerenje i s razlozima ljubavi s pravom snižene kriterije kojima sam njihov prethodni zagrebački nastup odlučio zapamtiti boljim nego što je bio, odličnim, a ne samo jako dobrim.

Ususret Valentinovu 2008. godine, Two Cow Garage su u polukružnu &TDovu dvoranu bili stigli praćeni nekolicinom ne toliko otegotnih koliko nezanemarivih okolnosti, od kojih je svakako najkonkretnija bila friška promjena za bubnjarskom stolicom neposredno prije leta u Europu. S obzirom na to da su palicama u bendu otad mlatila još dvojica ili čak i trojica, očito je kako ta pozicija nije osjetljiva, problematična i podložna učestalim izmjenama samo u Hrvatskoj, no trenutačna boksačka hobotnica David Murphy (mislim, valjda je ovo bio on, neće biti da je i on bivši?) ne nameće nikakve repertoarne ograde, za razliku od svojeg prethodnika koji onomad jednostavno nije znao svirati ništa osim pjesama s tada aktualnog "Three" i nadolazećeg "Speaking In Cursive". Ni u nedjelju bend nije odsvirao ništa s debija "Please Turn The Gas Back On", u čemu nikakve štete, niti sa sophomorea "The Wall Against Our Back", u čemu ima malo žala ("Burn In Hell", "Alphabet City" i "Bethlehem" su najuži kanon benda), no uvjeren sam kako ovaj put razlozi nisu bili nemogućnost i ograničenost, nego odluka i namjera, prvenstveno motivirane širenjem repertoara na daljnje tri ploče, koje zajedno s "Three" čine i ujednačeniji stilski paket. "Three" je, zapravo, osim što je moja najdraža ploča grupe, bio svojevrstan kraj i vrhunac startne faze, kao i porinuće druge etape bendova razvoja, i dalo se uočiti kako momci još uvijek nisu sigurni kako bešavno povezivati nevelike, ali postojeće razlike. Dodamo li svemu da su udaranjem nogama spočetka "Come Back To Shelby" bili sorili jedan od praktikabela koji su činili pozornicu – što je epizoda koje su se sjetili i nekidan, pokušavši reprizirati ishod istu pjesmu svirajući još tvrđe, ali Močvarin je stejdž čvršći skoro onoliko koliko su zvukom očvrsnuli oni sami – onda pojava povremenoga gubljenja niti nije nelogična, iako joj nisu dopuštali veći utjecaj.

U nedjelju se Two Cow Garage, međutim, nisu morali brinuti ni o čemu, samo su se prepustili vihoru svojih odrješitih pjesama od nadanja i žaljenja, kojima su od spomenutih ploča "Three" i "Speaking In Cursive" naovamo, a do aktualne se smjestila još i "Sweet Saint Me", izgradili jedan od najkonstantnijih i najpouzdanijih opusa modernoga korijenskog rocka, iako mislim da još uvijek nisu snimili all-time bullet-proof klasik, kakav sam se usudio najaviti nakon prvoga zagrebačkoga koncerta. Oduševljen dobrodošlim zvučnim pomakom i sjajnim tekstovima tada premijerno predstavljenih pjesama s nadolazeće ploče – a frontmen Micah Schnabel vrlo razgovijetno pjeva i poviše gromoglasnoga galopiranja, nostalgično pripovijedanje da i ne spominjem – slobodno sam bio pretpostavio kako će tek "Speaking In Cursive" biti pravo remek-djelo, što ipak nije bio, dijelom možda zbog manjka pokojega mekšeg roots-pop momenta, dijelom zbog niveliranja materijala u grozničavo svođenje računa kroz koje se ikome osim fanaticima žanra ili podžanra ili pristupa, a u koje se ponosno ubrajam, bilo teško probijati neokrznut. Iz ove je perspektive, međutim, ovome tipu uzemljenoga i prizemljenoga rokenrola ovakav razvoj situacije svakako prikladniji i više odgovarajući, jer je očito da Two Cow Garage prije svega pjevaju sebi, pa onda logično i ljudima sličnih nagnuća, kao i svojim frendovima iz Tennesseeja iz srcolomne "Humble Narrator", od kojih se jedan Blake pojavio u prvom redu, pa su mu posvetili i prekrasnu verziju "Born To Run", ukravši je natrag od srednjestrujaške gerijatrije i vrativši je klincima s crvima u guzici. Prije koji su se tjedan Elway iščuđavali tipu koji je iz Beograda odvozio 400 kilometara kako bi ih vidio, ali mislim da je ovo ipak malo jači pothvat.

Takvo zadovoljavanje ostajanjem unutar okvira power-trio rock’n'rolla, te posljedično istraživanje i proučavanje svih njegovih zakutaka, bendu je omogućilo u potpunosti kanalizirati sebe, ne samo svojim pjesmama koje istodobno grizu i miluju sašiti udobne i efektne odore nego i svojem instinktu klinaca koji su odrasli na bučanju Nirvane, Dinosaur Jr. ili Hüsker Dü prispodobiti pjesme čija se unutarnja krhkost neće raspasti pod tolikim teretom. A kako je jasno iz nizanja pjesama od "Lucy And The Butcher Knife" preko "My Friend Adam" do "Skinny Legged Girl", navedeni se okvir izvana doima mnogo užim i potrošnijim nego što to doista jest, kako zna svaki poklonik žanra, svirao on te pjesme ili ih samo slušao, a u objema se varijantama one žive. Ugođaj urbane americane s bendovih početaka u aktualnom se zvuku benda zadržao samo kroz osjećajnost countryja i naraciju folka, koje potvrđuju kako Micah zaista ima "Folksinger’s Heart" o kojem je u nedjelju pjevao ne samo u toj pjesmi nego i tijekom cijeloga koncerta, osim kada bi uzeo predah uz pjesme basista Shanea Sweeneyja – ovaj je put Shane već s "Gape & Shudder" najavio kako imamo pravo očekivati sve što nam padne na pamet, da bi s "Glass City" i "Pantomime" razradio svoje životne stavove odvažne dobronamjerne propalice. Vrtlog glasnog znoja i melodičnog rušenja životnih prepreka koji Two Cow Garage danas sviraju jest naslijeđen od trailblazera The Replacements ili Jason & The Scorchers, novim generacijama prenesen radom bendovih mecena Slobberbone i Centro-matic te prekrasno sviran i od školskih kolega The Dexateens, ali golemi prostor koji bend samo trima instrumentima sažimlje u male doze kojima puni svoje nezaustavljive pjesme mene podsjeća i na The Who, samo da su se pojavili četiri desetljeća kasnije i četiri tisuće milja zapadnije. Garažni rock, ali ne kao stilski žanr, nego kao stanje svijesti momaka koji od samog rođenja osjećaju vatru pod stopalima i prstima, frustraciju kojoj ne vide točan uzrok ali ni rješenje, te koji će ocean prvi put vidjeti sa svoje 23 godine, pa se dotad povlače u garažu u backyardu gdje sviraju i sviraju.

Mnogi se bendovi s pozornice zahvaljuju publici, pri čemu se i kod najiskrenijih katkad osjeti obaveza ispunjavanja bontona, no mislim da je baš netom skicirano iskustvo – naravno, ne i isključivo, jer je riječ o iznimno pristojnim i prijaznim momcima, kako navodim iz sjećanja na druženje poslije prvoga koncerta – uzrokovalo da Shane vrlo direktno, osjećajno i ponizno objasni kako doista nikada ne zaboravljaju kako imaju šanse uživati radeći ono što vole najviše na svijetu dok ih publika gleda i sluša kako si ugađaju. Srećom, Two Cow Garage si ugađaju onako kako najlakše mogu ugoditi i meni te meni sličnima, prekrasnim rokenrolom ili, kad uzimaju dah, zborskom a capellom "Swingset Assassin", a bome su se i izravno obratili publici želimo li čuti nešto posebno. "Camaro" i moja "Alphabet City" izazvale su iskreni ponos i smiješak na licima izvođača, mada ne i realno izvođenje, koje je zato doživio moj drugi pokušaj "Camo Jacket", u čiji su se zmijski gitarski liz sručili gotovo prije nego što sam riječ jacket izgovorio do kraja. Upravo je nju popratio treći singalong trilogije albuma "Three" (punkurac tih tri, vidi se da najviše volim pucati trice), istodobno najžešći, jer je sama pjesma definicija rokerske napaljenosti, ali i dobrodušnosti, koliko i najtiši, jer se ipak nemoguće mjeriti s preostalim dvama i njihovim ispovijestima kako nema sramote u osjećaju srama zbog propuštenih prilika. Davši naslutiti narednu pjesmu pripadajućim štimanjem gitare, Micah je već prvi stih predivne luzerske himne "Should’ve California" otpjevao praćen glasovima i unutarnjim lomljenjima gotovo svih prisutnih, koji su se po tko zna koji put s prošlošću obračunali nekoliko pjesama poslije, uz nesuđeni pop-hit "No Shame".

Prije pet i pol godina, ulaznica za koncert Two Cow Garage iznosila je 35 kuna, a ja sam, kako sam već opisao, bio uvjeren kako ćemo ih sljedeći put gledati kao prvake korijenskog rocka i to za znatno više para (osim što ću ja ući kao gost s popisa, hvala organizatorima i Šefu Fruluriji). Kako se procjena nije ostvarila, ima nekoga smisla da cijena ulaznice nije mnogo skočila, ali me čak i ako zanemarim da su uz njih svirali i My Buddy Moose svejedno nekako rastužilo što je koštala identičnih 35 kuna, a nekoga većeg rasta nije bilo ni u broju publike. Jedine promjene tako su ispale novi bubnjar te uočeno djelovanje godina na tijelima dvojice isturenih članova; Schnabelove očale bez kojih izgleda više ne može svirati, što je u &TDu mogao, te, realno, dvadesetak friških kila u Sweeneyjevoj škembi, a čovjek je prije pet i pol godina bio moje vitke/žgoljave (precrtati prema preferencijama) stature. Naravno, i Schnabel je morao probiti koju bužu više na kaišu, i to ne u laskavom smjeru. Ali više od cijene upada i broja posvećenih fanova je važnije da su iste ostale neobuzdana strast i zarazno prskavo veselje kojima Two Cow Garage sviraju čak i čeznutljive žalopojke, svejedno češće prepuštene mlaćenju frustracija negoli povučenom priznavanju poraza. Zato valjda i sviraju dok nije stoposto sigurno da je svako sranje sravnjeno sa zemljom i bombama njihova rokenrola, pa nakon "Born To Run", nakon koje zaista nema potrebe pičiti dalje, razvale još i oproštajnu "Bastards And Bridesmaids", da ne bude nismo znali, i onda se vrate na zasluženi bis Micinom samostalnom "American Static" i još jednim od manifesta "What Dying Is For". Two Cow Garage, doduše, dobro znaju da umiranje nije opcija, zato u svojim pjesmama i žive nekad nikotinom, nekad čistim zrakom uzbuđenja punim plućima, te uvijek ljubavlju punim srcima. Set lista: The Little Prince And Johnny Toxic – Gape & Shudder – Geri – Soundtrack To My Summer – Lucy And The Butcher Knife – Glass City – Should’ve California – Folksinger’s Heart – Pantomime – The Death Of The Self Preservation Society – No Shame – Van Gough – Come Back To Shelby – Swingset Assassin – Humble Narrator – Sally, I’ve Been Shot – My Friend Adam – Camo Jacket – Skinny Legged Girl – Jackson, Don’t You Worry – Born To Run – Bastards And Bridesmaids – BIS: American Static – What Dying Is For

Dan poslije, u ponedjeljak, bio sam prilično siguran kako nema šanse da ponovno navečer izlazim na kijamet, ponajprije zato što je bilo nemoguće da mi ekstazu uz dva omiljena benda ponovi bend koji tek cijenim sa simpatijama, onako izdaleka, ali se olujno nevrijeme smirilo taman da do KSETa, u kojem se skupilo stotinjak ljudi, stignem u komadu. Iceage su jedan od onih underground bendova kakvih se nekoliko pojavi svake sezone, onih koji i unatoč svojemu prilično hermetičnom i konfrontirajućem zvuku uspiju napraviti iskorak prema publici koja uopće ne prati scene s kojih su potekli. Ne mislim da je riječ toliko o sponzorstvu Pitchforka (inače, za sve bulšitere, i dalje sjajnog, informativnog i zanimljivog sajta) ili nekih drugih medija, jer mnoštvo krljastih bendova u takvima biva popraćeno pohvalnim recenzijama, koliko o onoj svemirskoj slučajnosti od koje katkad profitiraju i bendovi koji to zaslužuju, te naposljetku i ja sam, ako mi se bend svidi, a nije mi ga ranije preporučio netko od čru-prijatelja. Do ovoga sam koncerta iskreno mislio da Iceage, kao dobar bend sa solidnim debijem i odličnim drugim albumom (pozdravljam debelo preferiranje aktualnog albuma u set listi!), nisu pogreškom zaradili buku koja se oko njih podigla, ali nakon njega sam malo razočaran, pod dojmom pomalo jadne samodopadnosti pjevača (da je barem šakom odvalio nekog tipa iz prvog reda koji ga je cijelo vrijeme mazio po rukama, to bi bila druga priča!) i određene distanciranosti cijelog benda. Znam da, kao natmureni post-punkeri, Iceage ne sviraju muziku topline, strasti i zajedništva, ali ovakav no thankyous no goodbyes pristup živom nastupanju ih je zapravo učinio predvidljivima, kao da samo igraju podijeljene uloge, a ne izražavaju vlastitu ljutnju i bijes.

No, kada te uloge samo i igraju, rade to s mnogo poznavanja materije i još više vještine, posebno gitaristove, da dobro poznate strukture post-punka, noisea i hard-corea u svojim kratkim i brzim grudama provjetre svježinom, makar takvom koja će svojim propuhom nutrinu učas zalediti i tako spasiti od truljenja, osudivši je na drugu vrstu propasti. Pritom ne samo vizualnim podsjećanjem na negative madchesterskih bendova poput The Stone Roses svoje pjesme pune nekom čudnom vrstom poletne energije, koju je glupo usporediti s pop muzikom, ali koja sebi privlači na prilično sličan način. Da izgleda nisu cijepljeni protiv svake pa i temeljne želje za komunikacijom, vjerujem da bi i uživo uvjerljivije prenosili svoj spoj agresivne frustracije – u njihovom su svijetu "You’re Nothing" i "You’re Blessed" umalo pa sinonimni naslovi, što se u verzijama obiju pjesama čulo i u KSETu – i buđenja instinktivne identifikacije, čak i kod nas starijih prdonja. Možda sam baš zbog više od desetljeća razlike u godinama koncertu i pristupio uz dva zapravo oprečna straha; da je riječ o bendu, recimo poput METZ, koji uživo mnogo izravnije pokazuje kako dolazi s meni udaljenih žanrovskih pozicija, ali i da su momci zapravo produkt sigurnosti skandinavskog društva, koje im onda dopušta da se mrakom i ožiljcima psihe bave potpuno nedirnuti, jer će se likovi iz filmova Joachima Triera svejedno pojaviti na njihovim koncertima.

Oba su mi se straha tijekom nešto više od polusatne svirke (za to dobivaju veliki plus, ovo je muzika kratkih rafala) razbila, nizanje naslova kao što su "Awake", "Coalition" ili završna "Ecstacy" pokazalo je kako su momci itekako svjesni nužnosti kompaktnosti pjesama, čak i onih sastavljenih od razbacanih dionica koje na jednom mjestu drži tek zahrđala žica, a zemlju podrijetla i sve njezine beneficije sam zapravo doživio kao opravdanje bendova identiteta. Mislim, neki od najvećih i najiskrenijih pankera koje poznajem djeca su izrazito imućnih obitelji, a čuo sam i da su Danci jedan od najsretnijih naroda na svijetu prvenstveno jer u život kreću s malim očekivanjima. Dijele li Iceage takva startna polja sa svojim sunarodnjacima onda su krenuli u suprotnom smjeru, prema dolje, pljujući i kukajući, što je u teoriji trebalo dobro sjesti publici sastavljenoj od hrvatskog prosjeka, iako se svako nazočan ovakvom koncertu samim time iz prosjeka svakako izdvaja. Razloge zbog kojih nije sjelo, barem ne u potpunosti, već sam donekle naveo, a šteti da se ružnoj privlačnosti same svirke ispriječio neoprostivo iritantan stav treba dodati i umalo pa desetominutnu pauzu nakon "You’re Blessed", u kojoj su ispravljali neke tehničke probleme kojih doista nitko nije bio svjestan, ne samo zato što su pankeri kojima takvo što ne bi smjelo smetati. Jest da su se nakon toga iskupili zlokobnom verzijom "Jackie" Sinéad O’Connor (kao prvu su odsvirali i "To The Comrades", najavljenu kao obradu nekog benda čije ime nisam razabrao, a nisam još prepoznao i jednu pjesmu iz ovoga drugog dijela koncerta), ali koncentracija publike bila se osjetno rasula. Kao i dobra volja. Izgleda da smo razmaženi. Ili, a sada pričam isključivo o sebi osobno, ja jednostavno ne mogu do kraja razumjeti klince koji od punka preuzmu samo ono što ih ostavlja empty and alone, o čemu u svojoj "Swingset Assassin" pjevaju upravo Two Cow Garage. Birajte svoj punk.