Zadnjih nekoliko godina libim se koristi riječ indie. Pogotovo kada je u pitanju glazbena preporuka. Ta riječ je nadživjela svoju korist , da ne pričam o inicijalnom značenju. Sad je umjesto žanra postala etiketom. Nije panika. To se dogodilo i riječima punk, hip hop, post rock. Dobrih bendova u svakom žanru je uvijek bilo i uvijek će biti, samo je pitanje hoćete li biti prisutni, svjesni i je li vas imalo boljela kita kada se dom za nezbrinute pretvorio u korporativni kupleraj i Monsanto rasadnik klišeizirane generike koja puno zna o formi, a ništa o sadržaju. A i forma je upitna.

ESC Life za sebe tvrdi da je post indie. Post indie je naravno neizbježan i na prvu čak poželjan oblik karmina voljenom žanru koji se izgubio u demenciji medijskih natpisa i H&M eksesoara. Neka više prođe da opet dođe. ESC Life možda je, a možda i  nije post indie. I taj post zvuči bolje od vrste glazbe njihovog novog suradnika i frontmena koji svira elektrofolk-y post punk. Doduše, punk je bolji od indiea samo zato jer je ga više nitko ne doživljava pa kad ti netko kaže da svira punk čak se i zaintrigiraš iskrenošću osobe koja ima hrabrosti to izustiti. Uostalom, svi znamo da je punk mrtav. Sve najbolje o pokojniku. Hajde indie, više umrie.

Prije tjedan dana sretnim spletom okolnosti našao sam se u kombiju koji je razvozio članove ESC Lifea i Granta Harta po regiji, u kojoj će svirati samostalne i zajedničke koncerte. Plan je bio da ESC Life povede napad, da nastavno Grant solo nastupom smiri igru i onda da zajedničkom formacijom razjebu teren. Domaći momci su se pripremali za turneju gledajući VH1 Behind the music s Hüsker Düom, dokumentarce o autima proizvedenima u 60im godina prošlog stoljeća, skidajući rifove i prijelaze Grantovih pjesama iz sadašnjosti i prošlosti i piljeći u kristalnu kuglu, mantrajući 'Bob Mould Is Number Two'. Grant je za to vrijeme laštio kvake na svom oldtimeru.

I nazi-vegan vrapci na grani znaju da pot lista nije dobila novce na natječaju za neprofitne elektronske medije. Slijedom toga nisam bio u mogućnosti provesti 7 dekadentnih dana na turneji s Grantom Hartom i ESC Lyffom; jedući mandarine iz Naratxinog pupka (jer naranče bi bile blesave), serući u prirodi s Brletom, gledajući Antu kako svira punk u svadbenim cipelama i derući se unisono "T'KRRGGOBZ!", igrajući 'Kebab-Sablja-Umak' sa Sanjinom, peglajući Elvisove karirane košulje za koncerte i stavljajući lak protiv pucanja i šljokice na Grantove impresivne palce. Morao  sam se zadovoljiti sa skromnim dvodnevnim putem u Beč, odsjedanjem u hotelu s 4 zvjezdice koji prima Pro7 i prisustvom na prvom zajedničkom koncertu možda posljednje velike post indie folk-y punk atrakcije - Grant Life.

Kao kroničaru dužnost mi je biti objektivan koliko je god to moguće. Objektivno mogu ustvrditi, sada s nekom kraćom vremenskom distancom, da je ESC Pfeiffer složan, duhovit, profesionalan, studiozan i, za publiku najvažnije, uvježban i dobar bend kojeg treba gledati uživo. Egalite, fraternite i francuska riječ za rastur uživo. Bila je uistinu čast vozit se 10 minuta kroz cijelu Sloveniju s ovim ljudima. Njihov prvi nastup na turneji će mi biti urezan u sjećanje kao napadno i istovremeno vrlo staloženo predstavljanje austrijskoj publici. Do kraja koncerta dvorana se popunila, a više pripadnika inače suzdržane austrijske nacije kimalo je glavom u ritmu dok su drugi facijalnom ekspresijom pokazivali odobravanje. Bend je prohujao kroz cijeli svoj repertoar bez ikakvih znakova treme ili nesigurnosti. 'We art ESC Blajh, and we've cometh to kicketh some ass'. Otkako se na razglasu prolomio "Journey", ESC Byte je bezrezervno poput frizbija bacao hitove u publiku. All killer, no filler uvod pokazao je determiniranost novog benda da iscijedi i zadnju mogućnost prezentacije u najboljem svijetlu. Nije bilo popuštanja, nije bilo loše logistike. Publika je možda došla na Granta Harta, ali je otišla doma s dva dobra koncerta. Ne bi me čudilo da ih promotor ubrzo pozove na samostalni koncert u Beč. Ionako ih je na plakatu potpisao kao Amerikance, a na flajeru kao Austrijance. Nepotizam i brend USA uvijek pale.

Nakon predgrupe Grant Hart se opušteno popeo na pozornicu. Uzevši gitaru opalio je po prvom akordu "Morningstara". Publika je klicala dok je pjevao. Nakon još samo jedne stvari na pozornicu se ponovno popeo ESC Dyke. Koncert radi kojega ste došli u Rhiz je otpočeo. Zaboravite sve Bruce Springsteen, Arsen Dedić, Lou Reed smjerove u kojima bi mogao otići ovaj koncert. Grant Life je 90% vremena nepolirani grumen distorzije preko kojeg ide preljev Grantovog izgrebanog i čeznutljivog vokala. Za bend koji je prethodno održao sam par proba Grant Life je prosječnom uhu priredio natprosječni koncert. Miješajući Grantovo solo stvaralaštvo i njegov doprinos Hüskerima čak je i inače često ukočena austrijska publika pokazala razdraganost pjevanjem i cupkanjem. Glasan pljesak uslijedio je nakon svake numere sve do kraja koncerta kada je bend implodirao s "Keep Hangin On" i 10 minutnim krešendo outrom. Grant se u nekom trenutku čak povukao s pozornice dok je bend nastavio miješat distorzirani čobanac. Na kraju se ponovno popeo i zahvalio publici.

Obje stranke koncertnog iskustva imale su s čime biti zadovoljne. Publika je dobila dva i pol odlična koncerta za relativno jeftine pare, a bendovi su imali poticajnu publiku koja je bila spremna ostati i nakon što su zaokružili repertoar na skoro 2 sata.

Večeras je u Zagrebu završni koncert regionalne turneje koja je bendove odvela od Beča do Sofije preko Rijeke, Splita, Beograda i Skopja. Iako je blesavo od publike očekivati išta, domaći teren bi trebao biti Grant Lifeu plodno tlo za najbolji koncert turneje i idealan trenutak za zaključivanje ove etape partnerstva Granta i ESC Danf.  Sve priče o Grantovoj čangrizavosti sada imaju i drugu stranu medalje jer se čini da se srednjovječni pop noise pionir odlično našao s četiri tipa iz Zagreba. Dobru kemiju teško je naći, a upravo ćete je večeras moći vidjeti u Močvari. Koliko će spoj izdržati teško je predvidjeti, pošto i najčvršće veze pucaju, stoga je večerašnji koncert savršena prilika posvjedočiti da Kosoričino ministarstvo međugeneracijske solidarnosti nekada funkcionira i  ima smisla.