Nažalost ili nasreću moj pohod po INmusicu 2014. je bio samurajski fokusiran na samo četiri izvođača, Bassekoua Kouyatea & Ngoni Ba, Bombina, Digitalism i Pixies. Bassekoua i ekipu sam propustio iz lijenosti i vatrene želje da u društvu po 6.932 put kažem kako mi mislimo da znamo igrat nogomet. Bombino je bio raspoložen i s pratnjom odsvirao 1.200 nota u minuti, a Digitalism su bili elektro čardak koji je publiku uspio dići negdje između neba i blata. Bilo mi je drago da su me moji favoriti podržali u iskazanom entuzijazmu za njihov dolazak na festival. Svima sam rekao da trebaju doći na Bombina i Digitalism i sada svima mogu ponoviti: „trebali ste doć'“.

Za Pixies sam samo rekao da će bit najbolji koncert festivala. Pošto nisam bio  na više od tri izvođača u tri dana ne mogu sa sigurnošću potvrditi optimizam i navod. Ali ako jesu bili najbolji jadna li nam majka s novom (de)generacijom rokera. U bilo kojem slučaju koncert je prošao kao ispunjenje svih mojih htjenja i težnji. Moje predviđanje je bilo točno. Pixies su održali najbolji koncert. Boljih sat i pol uz ovaj bend 2014. pod pastelnim svjetlom i bljeskalicama bezobrazno je tražiti. Da ne kažem jadno.

Četiri figure u crnom smireno su izašle na pozornicu u najavljeno vrijeme. Uz jedva primjetno postojanja publike bend je krenuo s "U-Mass", jednom od dvije "Trompe Le Monde" pjesme koju će izvesti te večeri. "Bossanova" je bila još manje zastupljena sa izvedbom jedino "Rock Music". Činjenica da su izveli čak 5 pjesama s "Indie Cindy" je odličan argument za izbijanje aduta svima koji bend gledaju kao nusproizvod nekakvog ponovnog okupljanja (popularni reunion, kako to mladi vole kaz'ti). Bend je novi materijal predstavio s nemalim brojem pjesama ostavljajući best of rješenja za neke manje best of bendove. Publika definitivno nije padala u delirij s novim pjesmama, ali ih je uvijek spremno popratila pljeskom. Sve nove pjesme odlično su se uklopile u daleko stariji repertoar što bi moglo neke ponukati da "Indie Cindy" poslušaju s manje predrasuda (naravno zanemarujući naslov albuma za koji Davor i dalje tvrdi da je megasprd sa scenom) i čuju sve one nove Pixies hitove. Šteta što Bagboy nije bio glasniji i napadniji.

Bend bio raspoložen. Frank je, ako bi zatvorili oči i ravnali se samo po glasnicama, djelovao kao da je tek otkrio svoje vokalne mogućnosti i nije štedio glasa ni uši. Za bend s minimalnom pokretljivošću na pozornici Pixies su 25.6. djelovali kao da nabijeni energijom koju bi šteta bilo trošiti na kretanje kad ju mogu kanalizirati u Ampeg, Vox i Fender. Kretanja nije bilo puno, ali je izvedba bila bombastična. Kada je bila bombastična. Kada je bila prisna Pixies su vam pjevušili na uhu, gorko-slatke riječi su tekle preko gorko-slatkih melodija zalivene pustinjskim znojem i dvosmislenim spikama. Paz je bila ljupka i potencijalno otrovna, David je svirao u svojem polupogrbljenom, začahurenom, jahačkom stilu, Joey bi se samo nagnuo nazad i dao gitari da nam jebe mater ili voli mamu, a Frank je bio zabrinjavajuće opušten bez da je djelovao nezainteresirano.

Bend je došao sa svrhom i cilj je ostvaren. Propuhali su pustinjski vjetar kroz publiku prekrivenom blatom i poput fatamorgane nestali.  Lijepo je bilo vidjeti dosljednog  Joeya koji je usred festivala okupiranog Ožujskim solo na "Vamos" odsvirao s bocom Heinekena. Moji podaci govore da je ovaj običaj star preko 20 godina. Neke stvari ne treba mijenjati, pogotovo kada je Ožujsko alternativa.  

Pixies su poprilično razvalili INmusic 2014. Naoko bez po muke. Moja očekivanja su se ostvarila. No, uvijek treba imati na umu da su očekivanja bolesti ega, ali su zato ispunjena očekivanja kinky seks.