Prije šest godina, povodom koncertne promocije tada friško iz studijske peći izvađenoga albuma omiljenih mi Pips Chips & Videoclips (jebote, da samo znate koliko mi mentalne nestabilnosti izaziva nesigurnost sadašnje lokacije nekadašnjeg zareza u imenu benda, bili biste potpuno sigurni da uopće nisam normalan), bio sam napisao jedan od svojih najviše komentiranih, istodobno najzloglasnijih i najčvršće odobravanih tekstova, u kojem sam izrazio svoje golemo razočaranje aktualnim materijalom, ali i bendovom odlukom o tipu njegove prezentacije. Pipsi su tada Kino Europa prvo počastili kompletno odsviranim novim albumom, da bi gromoglasno višeminutno pozivanje na bis, na kojem su se fanovi nadali čuti nekoliko stvari čiji se refreni mogu pjevati i srcem, a ne samo jezikom, hladno ignorirali. Naravno, moj je dojam uvelike usmjerio specifičan stil i koncept albuma "Pjesme za gladijatore" koji me ničim nisu pridobili, razlikujući se od gotovo svega što su Ripper i bend radili dotad, a čak i da sam bio dobrodušno prihvatio njihovu želju za evolucijom ili pukom promjenom identiteta, svejedno je stajala činjenica kako je bolno nedostajalo dobrih pjesama, što se, na kraju krajeva, potvrđuje svaki put kada se u miks starih hitova od svih pjesama tog albuma ubacuje gotovo isključivo samo "Zdenka i vanzemaljci". Pišući o lošem koncertu, zapravo sam više bio pisao o mogućnosti mojega finalnog pozdrava s grupom koja mi je vjerojatno prva od svih hrvatskih pop-rock grupa pokazala kako se i u nas može svirati kao što se to radilo u dragim mi zemljama engleskoga govornog područja.

U periodu naovamo, niz vrhunskih bendovih koncerata i moja prilično redovito upražnjavana preslušavanja njegove diskografije takvu su reakciju, srećom, vremenom razotkrili kao povrijeđenu strast, vidanu tretmanom bendova kanonskog repertoara, kao i dojmom da se sam šef Ripper skroz pomirio s vlastitim minulom radom te statusom koji taj rad uživa u percepciji obožavatelja. Tako da se spomenutog teksta (zvao se, predvidljivo, Na putu prema dole, i ostao je zakopan u potonuću stare Gorile, kao i na mojem hardu; šibam mejlom po potražnji) vjerojatno ne bih ni dosjetio da najave subotnje promocije aktualnog albuma Pipsa "Walt" nisu jasno naglašavale kako će ga bend prvo odsvirati u cijelosti prije nego što se posveti ugodnoj raspjevanoj šetnji ključnim točkama dosadašnjega kataloga. Malo egotriperski, slažem se, to jesam doživio kao potvrdu da sam prije šest godina bio u pravu, ali ipak ne u nekome zamišljenom sukobu s neistomišljenicima, koliko kada je riječ o ispravnosti vlastitih procjena i postavki. Ništa se novom albumu neće oduzeti usustavljenjem u strukturu već poznatih dijelova, međuigrom i međusobnim tematskim i zvukovnim podupiranjem on time može samo ojačati; odnosno, može, da, ali samo ispuni li preduvjet logičnog razvoja autorskog i bendovog stila, u čemu jako dobri "Walt" nebrojenim kopljima nadmašuje šupljikavu konceptualnu svojeglavost prethodne ploče. To i jest ono što mi se kod "Walta" najviše sviđa, neforsiranje ikakvoga koncepta, koji, čak i ako postoji, ostaje debelo u drugom planu iza niza sjajnih i moćnih pop pjesama rock benda koji njima komunicira sa svojim prethodnim razvojnim fazama istodobno začinjući neke nove. Ovim pjesmama ne treba dešifriranje, nego ugodan mir sobe za slušanje ili rasprodana emotivna Tvornica za zborsko pjevanje.

U takvome se subotnjem kontekstu "Walt" (kao album, a naravno i kao istoimena pjesma) nesumnjivo pokazao već brzinski ovjerenim upisom u bendov repertoar za posebne prigode, pa možda jest sitna šteta što se njegove pjesme u set listi nisu prošarale klasicima, da iz prve ruke dobijemo priliku konkretnije odmjeriti njihove vrijednosti, ali u finalnom sam zbroju ipak uvjeren kako je neformalna podjela itekako doprinijela konstantno vatrenoj atmosferi koncerta. Odlučivši prvo izvesti predstavljanu ploču od početka do kraja – iako ne i redoslijedom sa snimke, što je osiguralo nužnu dozu nepredvidljivosti i spontanosti u reakcijama publike – Pipsi su joj dali zasluženi prostor da se pokaže u najjačem izdanju, što je ona uzvratila bez ostatka, ponajprije opsesivnom melankolijom singla "Htio bi da me voliš", promjenom izvođačkog tempa Yayinim gostovanjem u "Trubaču" te prekrasno tužnom "Sa mnom tebi je zima", vjerojatno najboljom pjesmom cijelog albuma. Prihvaćen brojnim privatnim ekstazama i čestim ekipnim pjevanjem, "Walt" je još jednom potvrdio kako se val Zagrebova odnosa s jednim od svojih najboljih, ali i najmušičavijih bendova ponovno zaljuljao došavši do razine da se njegovi potezi ne preispituju, nego se u njima uživa kao u najboljim danima. Stoga je i prijelaz na ostavštinu tih najboljih dana nakon "Plivača" izveden glatko i tečno, i to s "Malenom", koja je otvorila drugi dio, dio čistih all-time favorita, u koji se, eto, ugurala i nesretna "Zdenka i vanzemaljci", koja u ovakvom društvu ipak funkcionira znatno bolje, kao fini razigrani odušak. Nabrojim li sada desetak velikih pjesama koje Pipsi nisu svirali (evo ipak samo dvije, već predugo odstranjena "Sao Paolo", koju možda i jest bolje ne svirati, da se ne prospem po podu, te dosadašnja poglavica "Rosita Pedringo"), postat će jasno koliko su velike one koje u subotu jesu svirali, od kojih je svaka opet, Ripperovom unesenom važnošću i posebno sjajnom svirkom benda koji je odličan u pravilu, ostavljala dojam najbolje pjesme ne samo benda, ne samo Hrvatske, nego i rokenrola općenito.

Da, za toliko obljubljene pjesme jest čudno da ljudi uglavnom još uvijek ne znaju kada se točno pojavljuje refren na drugom bisu izvedene "Na putu prema dole" ili koji je točno raspored stihova u refrenima "Poštara lakog sna", o čemu je pisao legenda Sven na Kultivatoru, ali kod ovih složenih shvatljivijim nizovima zaraznih kitica i orgazmičkih refrena ipak je bilo znatno manje nedoumica. "Ljeto '85" svojom prkosnom nostalgijom nije razorila samo one koji su svoje totemsko ljeto doživjeli u godini iz naslova, ili nas koji smo ga imali u drugoj polovici devedesetih, ili mlađariju iz 2005., nego i one kojima će se nasmiješiti tek po završetku tekuće školske godine, koje mi je bilo posebno drago vidjeti pa još jednom, jednim dijelom čeznutljivo, drugim radosno, uzdahnuti kako PC&VC ipak više nisu samo moj generacijski bend. "Narko" mi je razjasnila kako vjerojatno i više ruje po nutrini tijela i duše jednom kada se nađeš na njezinoj suprotnoj strani, a priznajem da sve do nekidan nisam shvaćao koliko i skladateljske vještine i mudre efektnosti ima u najljepšoj i najbolnijoj "Gume na kotačima", koju sam dosad olako doživljavao kao spoj čiste emocije i frajerske zajebancije koja si tu emociju ne smije dopustiti u potpunosti. Postalo mi je jasno da je kretensko-neodoljiv refren hipijejanja naprosto morao biti točno takav, nikako ne sadržajniji, upravo zato da bi onaj krucijalan dio pjesme o Njezinim pozivima na kavu ili sok eksplodirao svom silinom. Vodili ste ljubav, znate o čemu pričam. A ljubav se doista u subotu vodila i u Tvornici; ne idem prečesto na velike koncerte domaćih grupa, ali teško da se ovakva sinergija fantastičnih pjesama i značajnih spomenika koje su te pjesme izgradile u sjećanjima i osjećajima okupljenih ponavlja na redovitoj bazi. Uz navedene pjesme, makar samo iz pogleda na lica oko mene i slušanja strastvenih glasova bilo je očito kako i ostale svirane izazivaju iste učinke.

Ostavljanje udarnih naslova za bis razjasnilo je kako je i bend sam bio dovoljno svjestan kako svoje uvjerljivosti tako i ljubavi koja ga prati, pa bi se bilo jadno praviti iznenađen pozivima na povratak, ali ako je čak i "Na putu prema dole" mogla biti strateški sačuvana za konačno finale, raspašoj trećeg bisa doista se nije ni mogao očekivati. Dva ponajveća od lepršavih hitova grupe, "Nogomet" i "Ljubav", otpjevao je klavijaturist Zdeslav, ali glasom koji je toliko vukao na Rippera da sam bio uvjeren kako je sve opuštena baza, i da ih legendarni prgavac pjeva poskrivećke iz zabinja. Međutim, kada je Ripper istrčao na pozornicu, morao sam zaključiti kako Pipsi uz sjajne pjesme, autora kojega nikada nisam prestao cijeniti (a često ga i još uvijek fanovski obožavam) te bend koji sve na potezu od britpopa preko svemirske americane do revizije hrvatskoga novog vala može odsvirati zatvorenih očiju i unatrag, u sebi ima i konja za utrku protiv Luke Bulića. Za to vrijeme, oduševljeni je Ripper svojom razbacanom verzijom pobjedničkog plesa potpuno jasno davao do znanja koliko mu znači fenomenalan prijem koji su bend i on doživjeli, što me je još malo dodatno razveselilo, jer je ono što su mi pružili i ovaj put meni značilo možda još i više. Set lista: Walt – Dementor – Kratka povijest – Mogu ti reć – Sa mnom tebi je zima – Dok smo hodali po zemlji – Trubač – Bi li ili ne bi – Htio bi da me voliš – Plivač – Malena – Plači – Ljeto '85 – Supermama – Zdenka i vanzemaljci – Poštar lakog sna – Narko – Bog – 1. BIS: Dan, mrak – Gume na kotačima – 2x2 – 2. BIS: Na putu prema dole – 3. BIS: Nogomet – Ljubav

Subotnje zagrijavanje, i u prenesenom i u bukvalnom smislu riječi, jer je neugodna kiša bila ledila kosti, zbilo se u ugodnom, ali za ovu prigodu preskučenom ambijentu puba Sheridan's (relativno nedavno otvoren, u Savskoj), gdje su se The Marshmallow Notebooks ovom prigodom sveli samo na temeljne konstitutivne elemente; Matiju, gitaru i krasne pjesme. Iako postava pratećeg benda ovih tjedana opet prolazi kroz neke sitne rošade – ne bojte se, sve je pod kontrolom – mislim da je odluka o samostalnome polutajnom (pozvani su samo prijatelji, koji su, međutim, pozvali i svoje prijatelje, pa se i unatoč pasjem vremenu u pub nabilo pedesetak romantičnih sardina) koncertu ipak bila više motivirana željom za sviranjem te prostorom u koji cijeli bend teško da bi stao. Intimnija je atmosfera intimnim pjesmama jako lijepo sjela, ali vedri Habijanec pronašao je dovoljno prilike i za zadirkivanje vašeg izvjestitelja oko toga kada ću točno prepoznati obradu M. Wardove "Hold Time" (već kod štimanja gitare!), kao i za svoje karakteristične izljeve indie-pravednosti kod ironiziranja pokojega rokerskoga klišeja. U setu ponajviše organiziranom oko još uvijek razornoga eponimnog albuma, jednog od najboljih ovogodišnjih naslova, čuli smo i dvije potpuno nove pjesme, "Trust Me I Don't Know What I'm Doing" – što je naslov koji ne odgovara Matijinom sjajnome autorskome i izvođačkome nizu – i "Trondheim, Larcenet & Sfar", o jednom od potencijalnih svetih trojstava, ali i obradu "Kerosene", koja je čak i Bad Religion prokazala kao bend za zaljubljene tinejdžere. Svojim neposrednim šarmom, dobroćudnom otvorenošću svojih pjesama za svačije jadikovke ili utjehe, te plutajućim zvukom poluakustične gitare koji me je malo podsjetio na Billyja Bragga bez uključivanja distorzije, Matija je pokazao kako i sam može pružiti jednaku ljepotu kakvom posljednjih mjeseci uz prijatelje redovito ne ostavlja ni jedno prisutno srce netaknutim. A to što je koncert zaista startao u 20:40, kako bi svi zainteresirani mogli stići na Pipse, pa sam pub poslije finalne "Advice" napustio samo ja, e to ću doživjeti kao osobnu uslugu. Hvala. Set lista: Every Little Thing – Trust Me I Don't Know What I'm Doing – Crawl Into The Warmth – Hug-Off – Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Hold Time – I'll Ok It – Muddle & Mud – Cold Hearts Older Minds – The Last Tourist In Town – Brand New – Kerosene – Advice