Prosudba nominalno glavnog benda donesena kroz prizmu obožavanja naknadno pokrenutoga usputnog projekta, koliko god on očaravajući bio, može se dogoditi samo pomalo umornom kampanjcu i reakcionaru moga kova. Zaintrigiran pohvalama u kojima su se po svojem pojavljivanju davili do grla, Bernays Propagandu sam provjerio površno, zaključivši kako nije fer prema toliko napetom i usmjerenom bendu slušati ih tek pokušavajući na silu uklizati u oduševljene priče onih slobodnijeg duha, ali ni prema sebi samom vrijeme ulagati u trud, a manje u uživanje. Slučajna mimoilaženja podsjećala su me da bi im i mogao dati pravu šansu, samo što je eventualno sprijateljavanje zapriječila pojava benda koji je svirački trojac (ili? Bubnjar me večeras zbunio) osnovao kako bi utjelovio svoju žeđ za jednim od baš onih zvukova koji mi ne prestaju vrtjeti glavu otkako sam ga prvi put čuo. XAXAXA su se idealu Hüsker Dü približili na milimetar, sa strane uništivši svaki promil moje aktivnije želje da vidim što to momci rade u svoje radno vrijeme.

Pa, doista sviraju u još jednoj dobroj grupi, kako sam večeras imao prilike doznati u ajde-dovoljno ispunjenome malom pogonu Tvornice. Uza sve svoje nužne i suptilne nijanse, XAXAXA je jednosmjerni uragan tolike siline da se već nakon prve sekunde svirke ne sjećaš vremena prije njezina početka, i koji nestane toliko naglo i odrješito da sa sobom odnese i dobar dio memorije na neposredno održan nastup. Bernays Propaganda koriste cerebralnije elemente pankerskoga novog vala, kao bend koji bi se jednako komotno osjećao u rosteru ZTT Recordsa, na pozornici Haciende ili na VA kompilaciji rame uz rame s Talking Heads i Fugazi. Ako je kompilacija kućne izrade, snimljena na dvokazetašu zaljubljenog DIY fanatika sa svrhom opčinjavanja pankerice iz razreda do, tim bolje! Propulzivni, inzistirajući ritmovi i Vaskove cvileće gitare istodobno tjeraju na ples (ritmično gibanje, ajde!) i pozivaju na dijalog s nizom efektnih parola koje kulerica Kristina uspije prošvercati kroz ogradu makedonskog jezika.

Ni jednu jedinu pjesmu nisam poznavao otprije, ni jedna jedina nije mi ostala u uhu dosad, nekoliko sati otkako je koncert završio. Jednostavno nisam baždaren na ovaj zvuk, ali bome ni protiv njega. Nešto manje od sata propagandno-plesnog programa proveo sam najvećim dijelom bivajući čvrsto angažiran, ni jednom poželjevši biti negdje drugdje. Da ne znam bolje da nema dovoljno vremena na svijetu i da je jedini imperativ slušati instinkte, možda bih i poželio nešto sasvim suprotno – malo veću dozu upornosti u raslojavanju strukture Bernays Propagande do razine na kojoj bi bilo jasnije kako dijelimo mnogo formativnih elemenata. Ovako će nam slučajnosti ostati jedine zajedničke situacije.

Kao predgrupa, večer su otvorili Cripple And Casino, koje ne znam ni sam kako uspijevam propustiti već više od dvije godine. Priča se umalo ponovila i večeras, jer se, što je za jednog bezbrižnog Spliću očekivano, nisam na vrijeme uspio kroz kijamet probiti do kluba. Šef Fulurija me je brifirao kako su se znatno poboljšali, a i legendarni Kujundžić je u razgovoru poslije svirke potvrdio uloženi rad. Sudeći po tri pjesme koje sam ipak uspio uhvatiti, obojica bi vrlo lako mogla biti u pravu. Posebno mi se svidjela završna atmosferična polulaganica, u kojoj je pjevačica svoj očit i čujan sram nastupanja pred frendovima (uvijek iste face sa svih ZG alter/indie svirki, minus njih četvoro na stejdžu) najuspješnije pretočila u šarmantno vrištanje. Snijeg me možda pobijedio, ali nisam mu se predao ostankom na toplom. To je moja pobjeda, a i dovoljna pohvala bendovima.

Foto: Dražen Smaranduj (fotopot arhiva)