Upravo dok smo čekali ne baš izvjestan bis sinoćnjega odličnoga koncerta Purling Hiss, odsviranog u atmosferi ne pretjerano posjećenog tuluma u malom pogonu Tvornice, legendarni kolega i kolega u bivanju legendom Leo me zaskočio luđačkog pogleda i neutemeljenih optužbi: Znam da ćeš srat, ali ovo je bio koncert godine, a imaju i album godine! Nisam se stigao niti pridružiti njegovoj procjeni, spuštenoj za poneku zapravo nevažnu nijansicu, kad su se Mike Polizze i njegova stamena ritam sekcija vratili na pozornicu, rušeći kako definiciju bisa kao vraćanja na stejdž uslijed toga što te barem jedna osoba iz publike vatreno poziva natrag, tako i stabilnost naših dotadašnjom slatkom bukom već pomaženih ušiju indie-jamovima 'Voices' i 'Passenger Queen'. Neke pjesme imaju solaže, a neke solaže imaju pjesme – kod Purling Hiss ponajviše veseli precizan osjećaj za pravi omjer obje kategorije. S Leom se slažem u dojmu kakvoće aktualnog bendova albuma 'Water On Mars', kao i koncerta na kojem su ga sinoć promovirali, samo što moja oduševljenost ipak ne prelazi u crveno ferceranje, ostajući na razini prihvatljivoj čak i dosadnom inzistiranju na objektivnom. Međutim, kako i sam uvijek više vjerujem onima koji se od potpune sreće raspamete nego onima koji od nje bježe, potpuno razumijem prijateljevu reakciju, pogotovo stoga što su većim dijelom sinoćnje svirke Purling Hiss doista djelovali kao legitimni kandidati za naslov ponajboljeg i najpouzdanijeg power-trija aktualne indie-scene.

Pomalo razočaran brojem nazočnih koji se nije dobacio niti do pedeset – prvi dan tjedna, kišica, koncertna gužva Žednog uha, bend ipak bliži iskusnijim arheolozima američke nezavisne scene negoli kužerićima koji su pohrlili na Suunse i Maca DeMarca – nisam se mogao oteti dojmu kako su Purling Hiss odsvirali onoliko bolji koncert koliko je na nastupu Dinosaur Jr. u susjednome velikom pogonu bilo više ljudi. Nisam lud tvrditi kako Purling Hiss već sad imaju podjednako kvalitetan i konkretan opus iza sebe, ali ovaj tajni pogodak od albuma 'Water On Mars' bi me učinio još luđim kada bih bahato proklamirao kako to zasigurno jednom u budućnosti neće ostvariti. Mascisove i Louove svirane pjesme jesu, jednostavno rečeno, bolje, ali su Polizzejeve krasne 'Mercury Retrograde', 'Mary Bumble Bee' ili neočekivano osvježena 'Almost Washed My Hair' sinoć, još jednom jednostavno, naprosto bile svirane bolje, strastvenije i unesenije. Naravno, Dinosaur Jr. ne navodim pukom koincidencijom mjesta održavanja, jer su Purling Hiss, iako djeluju zapušteno i nemarno, najvredniji učenici te slacker/classic škole, baš poput svojih filadelfijskih scenskih pajdaša The War On Drugs ili Kurta Vilea. Kao takav, bend je to koji svoju sviračku strast ne ispoljava scenskom ekstrovertiranošću koliko jednako očitim unutarnjim izgaranjem svake note i svega što u nju stane. A može stati doslovno sve, od aktivnog propitivanja egzistencijalnog problema koji pojedinog mislioca tišti do omamljenog prepuštanja betonirajućem ritmu izmjena ljupkih melodija i gromadnog kotrljanja od Hendrixa do Grand Funk Railroad.

'Water On Mars' bio je odsviran umalo u cijelosti – kužim izostavljanje parkirališnog folka 'Rat Race', ali je 'She Calms Me Down' naprosto morala biti ugurana u set listu, makar kao predah između pirotehnike – s osobnim vrhuncem u 'The Harrowing Wind', čije su me pustinjska pop-psihodelija i međuigra Mikea i basista Kiela Everetta podsjetile na dragu braću Kirkwood. Ostatak sveukupno jednosatnog nastupa popunile su pjesme sa starijih izdanja grupe, čije su zamagljenije, bučnije strukture Purling Hiss sinoć lakoćom apdejtirali u svoje aktualno ruho, podjednako glasno, ali zato znatno otvorenije i publici konvencionalnijeg ukusa. Kako i sami kažu u poletnoj 'Rat Race', sinoć odsviranoj usred eksplozivne prve trećine koncerta, everybody wants to have a good time, što je uvijek lakše postići kada bend barem ovlaš pokazuje kako nije zatvoren isključivo u svoju mentalnu garažu, koliko god se u njoj ipak ugodnije osjećao. Bendovo cijepljenje komunikativnosti i odjebavanja, poletnih melodija i čvrstoga žičanog zida, nezavisnog kuliranja i otkrivanja prašnjavih kovčega šezdesetih razrogačenih očiju, u nekoliko mi je navrata izazvalo utrobnu reakciju usporedivu s onom doživljenom prije kojih mjesec dana na koncertu The Men. Današnje racionalno omjeravanje otkida neke bodove za Purling Hiss, zbog jedne do dvije manje usisavajuće pjesme, ali instinktivna je reakcija vrlo često poželjnija sutkinja.