Kada se uvodni dio njihova nedjeljnoga koncerta u Močvari već polako slegnuo, shvatio sam da zapravo nemam ni najmanjeg pojma što se to dogodilo ekipici iz benda Horse Feathers u protekle dvije godine, otkako su se, tada u KSETu, bili premijerno predstavili Zagrebu. Je li to više uopće isti bend? Jer, 2010. su svojim izrazito mlakim, metiljavim nastupom čak i armiju americana-pacijenata i nježnih indie-dušica natjerali na preusmjeravanje koncentracije na međusobno prepričavanje ljetnih dogodovština (to je bilo posljednje ljeto prije Terranea, dakle, bez redovitog nalaženja rakove djece sredinom toga godišnjeg doba), da bi se preksinoć pokazali kao itekako relevantan i osmišljen bend, sposoban kroz otprilike sat vremena čvrsto držati pažnju ne samo rjeđih fanova nego i svih dobronamjernih namjernika, odnosno slučajnika. Odgovor vjerojatno nije nimalo nedokučiv ili možda skriven, te ga valjda treba potražiti na aktualnom albumu 'Cynic's New Year', koji mi se zbog blage bljutavosti dosadašnje bendove diskografije, koju nije iskupio niti solidan prethodnik 'Thistled Spring', uopće nije našao na meniju. Logičnoj doskočici da bih, da sam album ipak bio preslušao, vjerojatno znao što me očekuje uzvratit ću procjenom kako me možda baš ta određena neupućenost baždarila za ugodno iznenađenje.

Već dosadnim preprekama boljeg posjeta u vidu u grad napokon pristiglih zimskih uvjeta i potpune hiperinflacije koncertnih zbivanja u ovom se slučaju, siguran sam, pridružila još i baš ta navedena neuvjerljivost prošle bendove zagrebačke svirke, pa se broj prisutnih u odnosu na nju osjetno smanjio. Predgrupu Lady Friends And Flowers, koja je još jedan zanimljiv showcase ponešto okrnjila, možda se varam, osjećajem suzdržanosti te glupavom neuspjelom forom o Masterchefu, gledalo je samo nekoliko desetaka ljudi, da bi Horse Feathers ipak dočekalo tek nešto manje od stotinu prisutnih. Organizatorova odluka da koncert bude sjedeći atmosferu je dvojako poboljšala, jer su stolice vizualno smanjile prostor na veličinu koju je lako popuniti, kao i publici omogućile bendovu muziku doživjeti u uvjetima kakvima je u najvećoj mjeri namijenjena. Perolaki glas Justina Ringlea – kao da Sam Beam proučava pjesmaricu Roddyja Framea – intimnije je pjesme grupe pretvarao u prijateljska tješenja, ali takva kakva prije svega služe kao kratkoročni ispušni ventili, nimalo kadri patnika doista utješiti. Naime, čak i u žanru koji ne samo dopušta nego i zahtijeva kretanje unutar tradicijom postavljenih okvira, sadržaji Ringleovih pjesama često ne osiguravaju one posebne osobne udice za koje se lakše zakačiti negoli za kompetentno slijeđenje zakonitosti.

Ništa manje vehementne od pikarskog folk-raspašoja s posljednje ploče The Decemberists, uživo su brže pjesme svojim bogatim aranžmanima, čiji su middle-eightovi zbog izražene gudačke sekcije ostavljali dojam vrtne plemićke zabave u srednjovjekovnoj Francuskoj, nadoknađivale taj manjak emotivnog uzbuđenja. Među njima mi se posebno svidjela 'Fit Against The Country', a u taj se poletniji niz sasvim skladno uklopila i prokušana 'Belly Of June', jedna od rijetkih pjesama iz bendove prošlosti u kojima bend nije zvučao inferioran stilskim srodnicima kao što su, recimo, Great Lake Swimmers. Mojem bi osobnom ukusu više odgovaralo da su barem jednu od violina zamijenili još jednom gitarom, no to je sad već zalaženje u sferu autora i organizatora, još manje smisleno u svjetlu činjenice kako ovaj i ovako strukturiran kvintet Ringleove pjesme svira decentno i s puno poštovanja. Zbog toga se često činilo kako je sam bend bolji od bendovih pjesama, što je s muzičke strane svakako bolje od suprotne varijante – dakle, pjesama koje su bolje od benda koji ih svira – koja je, međutim, meni još uvijek ipak važnija. Na kratak i potpuno zaslužen bis Horse Feathers su izišli upravo s takvom pjesmom, još jednim dokazom kako ovaj bend ima potencijal i za nešto više od srednje struje folky americane.

Foto: Dražen Smaranduj