Moje snalaženje na velikim koncertima najdražih mi bendova je uvijek bilo očajno. Zbog introvertiranosti i sebičnosti se nikada nisam znao opustiti. S vremenom sam takve koncerte jednostavno počeo izbjegavati, a ako bi ih ipak odlučio pogoditi onda bih sam nastup promatrao iz velike daljine. No, prije tjedan dana desilo se ono što sam najmanje očekivao. Bio sam na stadionu koji prima preko 30.000 ljudi na koncertu najdražeg mi benda i bio sam dirnut svjetinom. Hm, mislim da sam ozdravio!

Ne znam gdje mi je uopće bila pamet. Kupovati ulaznicu za mjesto ne nekoj udaljenoj tribini u zadnji čas.  I to za koncert Pearl Jama u Trstu, gradu o kojemu kao da više ne znam ništa i o kojemu kao da nisam ni znao ništa osim gdje se prije 15 godina nalazio antikvarijat sa stripovima, dućan Vetri di Murano gdje su se kupovale takozvane originalne majice na metal bendove (tako smo zvali one koje su imale presliku s obje strane) i, naravno, music shopovi. Trebao je to biti najbolji fanovski provod ikada, a ja sam kao i obično glumio indiferentnost prema velikom stadionskom koncertu. Zato mi je odmah nakon samog početka svirke ubrzo postalo jasno da ne mogu cijeli nastup mirno sjediti u 21. redu na 641. mjestu tribine Pasinati u zabačenom sektoru G stadiona Nereo Rocco. Nije mi bilo nimalo loše. Štoviše, nevjerojatan je osjećaj s te visine i udaljenosti gledati i slušati razdraganu gomilu koja je došla na koncert benda koji na svojim nastupima daje više nego što publika uopće može očekivati. No, na kraju sam se ipak nekako prošvercao do partera gdje sam ubrzo shvatio da mi je mjesto u fan pitu, ali daljnje švercanje ne samo da je bilo nemoguće, nego je bilo i neprimjereno. Pozicija na kraju nije ni bila toliko važna. Osmjeh s lica nisam skidao skoro tri sata koliko je trajao cijeli nastup.

Nepotrebno je to uopće isticati, ali ni na stadionskim nastupima ne odustaju od nepredvidljivog slaganja set lista na kojima se često znaju naći be strane singlova, pjesme s rijetkih božićnih izdanja i općenito pjesme koje su manje zagrijani padobranci već odavno zanemarili. Doduše, u ovom je slučaju broj pjesama s najpopularnijeg prvijenca ipak prevladao. Odsvirali su ih čak osam: "Black", "Why Go", "Deep", "Even Flow", "Jeremy", "Alive", "Once" i "Porch" (nije izostala niti "State of Love and Trust"). Na prvu me malo iznenadilo kada sam shvatio da nije bilo niti jedne s meni najdražeg "No Codea", ali, ako sam sve dobro izbrojao i provjerio, ispada da nije bilo niti jedne s "Riot Acta" i "Binaruala". Zastupljenost pjesama s "Tena" je sigurno odgovarala nešto manje upornijim obožavateljima, ali s druge strane svirali su rijetke be strane "Down" i "Leatherman", već kultne covere ("Chloe Dancer" / "Crown of Thorns" od Mother Love Bone i "Rockin' in the Free World" od najdražeg Nonića) i totalno neočekivanu "Let Me Sleep" s prvog božićnog singla iz 1991. Mene je recimo kao nikada do sada iznenadila poticajna kombinacija "Wasted Reprise" i "Life Wasted" (ipak sam ozdravio!). Nije izostalo niti Eddievo simpatično slovkanje na talijanskom, a bome ni uobičajeno ludilo najzagriženijih talijanskih i ostalih fanova „putnika“ koji prate skoro svaki koncert na turneji i koji su u fan pitu vrlo vjerojatno bili najveći poticaj bendu koji u trosatnom maratonu nije pokazivao znakove slabosti.

Iako sam ih 2000. gledao u Salzburgu i Ljubljani, a 2006. u Zagrebu, još uvijek se grizem što nisam bio na nastupima kada su im predgrupa bili drugi mi najdraži My Morning Jacket. No, kolikogod mi je sada žao što sam u posljednjih 15 godina propustio barem desetak njihovih koncerata u susjedstvu drago mi je da sam napokon shvatio da si takve propuste više ne bih trebao dopuštati. Pa čak i ako se radi o duplo većim stadionima od ovoga u Trstu. Treba samo održavati kondiciju kao Eddie i ekipa. I možda već sada krenuti s lobiranjem oko obiteljskog praćenja neke buduće europske turneje.

Foto: Dražen Smaranduj

#pjtrieste setlist pic.twitter.com/TFXLQZRkUM

— potlista.com (@potlista) June 29, 2014