Mnogi od vas niste uopće svjesni šizme koja je prije nekoliko tjedana (mjeseci?) potresla, dotad se činilo skladnu, programsko-sadržajnu zajednicu okupljenu oko popularnog KBŠ-a, u narodu poznatijeg kao Medika. Navodno se poduzetničko-tajkunska struja ekipe koja organizira koncerte oko nerješivih nesuglasica i nepomirljivih razlika pofajtala sa skvotersko-kulturnim krilom, pa je došlo do oštre podjele na Mediku i Attack. Sad je, dakle, Medika ono gore i ona zgrada u sredini dvorišnog prostora, a Attack je ono gdje se svira. Ugledni, jesam sve dobro skužio? Svejedno, koliko god pouzdani moji izvori bili, mene onako dječački pokvareno uvijek razveseli određenim vrćenjem pa i najsitnijeg kapitala generirano razmimoilaženje na onoj alternativnoj sceni koja se voli dičiti svojom neprofitnom orijentacijom. He he. Pritom, postojanje problema me osobno ne mori previše jer a) vjerujem u brzo krpanje odnosa, ipak su i fizički i svjetonazorski susjedi i b) koncerti koji se odvijaju su i dalje skroz kul, a sinoćnji je bio i više od toga. Prostor ću nastaviti nazivati Medikom, navika je gadna stvar, osim ako se netko baš ne uvrijedi i podastre mi uvjerljive dokaze o nužnosti promjene.

Koncerti koje osobno u Mediki pohodim ipak spadaju u šminkerskiji dio programa, barem u odnosu na krljaviji underground koji joj nominalno više odgovara, pa se uvijek kad u nju navratim osjećam kao zalutao na polu-privatni polu-incestuozni tulum. Neke face sam ipak polovio i upamtio, što nije teško kada se inače sve skupa i brat bratu okupi tek tridesetak ljudi, čak i na koncertima sjajnih Dear Landlord ili Bangers – eh, to su bili koncerti... Stoga me je sinoć ugodno iznenadila zavidna brojnost odaziva klasično šizofrenom lajnapu sastavljenom od domaćih Black Gust, rokenrol mačora Guitar Gangsters i skate-corera Brat Pack, koje sam srdačno pozdravio isključivo zbog zemlje iz koje dolaze, a koja je dan ranije svakog ljubitelja nogometa i promućurnog kladioničara razveselila pouzdanim nastupom. Dodatan plus bio je realan postojeći interes za bendove jer su tijekom nastupa gostujućih muzikanata (na naše dečke nisam stigao) u sam koncertni prostor doista ulazili gotovo svi dolutali, za razliku od standardnih tragikomičnih situacija kada u dvorištu ostane barem duplo više ljudi od onih koji uđu slušati bendove. Ipak je zahladilo, a i sva piva su na koncertnom šanku koštala samo deset kuna, cinično bih odbrusio da se za trajanja samih svirki nije konkretno pjevalo i skakalo. Ajde, šutka za vrijeme Guitar Gangstersa prije je bila šutkica, ali Uglednom i ostalima se u jednom trenutku pridružio i Naš Čovjek Za Prosvjede, a to se ne smije olako zanemariti. Revolucija nikad ne spava!

Black Gust sam, dakle, propustio, a Brat Pack sam odgledao iz stražnjeg dijela prostorije, uz neobavezno čavrljanje, kroz koje mi je njihov pomalo generički hard-core zvučao zanatski solidno, ali ne pretjerano uzbudljivo. Međutim, uzmite to s kojom kacijolom soli, jer je to mojim ušima i inače malčice pretežak žanr, koliko god se trudio ugledati na Craiga Finna – o kome god da pišem, taj izgleda ima stih! – koji je s nama lijepo podijelio kako su ga Youth Of Today i rani 7 Seconds podučili nekima od najvažnijih lekcija u životu. Ja sam prije svega šananana tralalala rokerić, a omjer poletne razbibrige i prave doze fejkane ulične tvrdosti da ne ispadnemo preveliki šonjeri Guitar Gangsters su uhvatili kao malo tko drugi, te su nam sinoć u živom kontaktu pokazali kako još uvijek posjeduju tajni recept. Mislim, nije da je nešto posebno tajan, iz opusa The Clash izbaci neutaživu želju za eksperimentiranjem, The Jamu oduzmi ćudljivost i angažirani socijalni komentar, umiješaj Ramonese i hamburške Beatlese, i po svome osobnom nahođenju slobodno dodaj bilo koji preostali troakordni rock'n'roll bend i kvalitetna brza hrana je spravljena, jedino što sam i nakon sat vremena degustacije žudio još.

S obzirom na to da sam za njih čuo još tamo sredinom devedesetih, kada su ih pojedini novinari čak i pokušavali uvaliti u tada buzz kvazi-žanr NWONW, te pogotovo imajući na umu da su mi njihove pjesme, jednom kada sam ih napokon i čuo, zvučale odlično, hitro, melodično i nepopustljivo, čudi me da Gangstersi nisu zagazili i teritorij izvan pankerskog podzemlja, ali to je tek još samo jedna priča o zaslugama i kvaliteti – nekome uleti, drugome ne. S druge strane, na ovaj su način, smjernim ustrajanjem na čistoći izraza i predanošću bespoštednom turiranju, izgradili zavidan status kod svih nas pacijenata kojima je električna gitara u startu uvijek ista, dolazila iz holivudskog studija ili vlažnog podruma. Ako je pjesma koju svira dobra, respekt postoji, a mogu zamisliti i gore utjehe od toga. Guitar Gangsters debelo su zagazili minimalno u peto desetljeće svojih života, ali živahnost kojom sviraju čini ih znatno mlađima, što onda i nas koji ih slušamo, a koji smo zagazili u četvrto, može razbacati i potjerati u singalong. Sinoć ih je bilo dosta, od himne 'Going To London' i obrade 'Wonderful World' do sjajnog bisa s klasicima 'Everybody Wants To Be My Friend' i 'Turn The Tables'. Priznajem, falila mi je 'Radio Authority', ali nijednu izvedenu ne bih zbog nje izbacio, pa valjda onda ispada kako bend zna složiti odgovarajuću set listu. Čini se čak i kako je novi album baš dobar, jer bih do drugog pojavljivanja refrena novih pjesama – uvodna 'Crystalina', sjajna 'When You Drunk', naslovna 'The Class Of '76' – već bio ovladao tekstovima, pa bih ih i pjevao. Logično. Ili je to onda varanje?

Još jedan mali ali veliki koncert za Zagreb.

Plakat by Lovro Škiljić