Neovisno o tome gdje ćemo povući linije generacijskog razgraničenja, uključuje li jedna period od pet, sedam, deset ili koliko već godišta, iskreno mislim kako smijem generalizirati tvrdnjom da je generacija kojoj osobno pripadam (rođen sam 1980.) muziku kao svoju počela osjećati paralelnim probojima grungea i britpopa, inicijatorima širenja nezavisnih muzičkih scena Amerike i Britanije do tinejdžerskih soba diljem svijeta. Smjerovi kojima smo naknadno krenuli dijametralno se razlikuju, od daljnjeg revolucioniranja ne samo zvukova nego i kompletnih pristupa stvaranju pjesama, do regresnog povratka u neuništivost klasike prethodnih razdoblja rock'n'roll ere. Ali čistoća izvora ostala je nedirnuta, kao i njezino mjesto u našim srcima.

Novi zagrebački bend Lesser Men, koji je sinoć u Spunkovu Prostoru do održao svoj prvi koncert, svakom izvedenom pjesmom jasno je pokazivao kako duhovno pristiže upravo iz navedenog razdoblja, sredine i druge polovice devedesetih, u kojima su oni moji vršnjaci koji su se uopće i zakačili za muziku ostali očarani bogatstvom nezavisnog/alternativnog rocka. Svu trojicu članova znam barem iz viđenja – bubnjara sam zadnji put vidio kako lupa u The Moody Brooders, a gitarist i basist nekad su davno svirali u Casual Elvis, od kojih smo valjda svi skupa bili očekivali i konkretniji iskorak iz kafićko/predgrupaške klike. Također, obojicu relativno redovito viđam i na različitim obiteljskim proslavama obitelji Kelečić, što navodim prvenstveno kao potvrdu pretpostavke generacijske bliskosti.

Ne znam što momci inače rade u životu, nadam se da lijepo žive, ali meni i ovom tekstiću trenutačno je važnija činjenica kako su i u ovim godinama željni opuštene, nepretenciozne svirke, kojom su sinoć ispunili svojih 45 minuta – tijekom posljednje trećine dobronamjernost slučajnih gostiju kluba počela se malo gubiti, pa bi možda bilo bolje da su nastup skratili za nekih desetak minuta. Prokletstvo uha začepljenog milijardama pjesama ono je nemogućnosti zanemarivanja instinktivne želje za traženjem usporedbi, međutim sve te asocijacije do čijih sam konačnih rješenja dolazio lakše ili teže nisu znakovite koliko prezentacija cjelokupnog paketa. Ovakav se retro-indie povremeno doista upečatljivih melodija kod nas svira nikad ili u najboljem slučaju jako rijetko, što mi nikad nije imalo smisla s obzirom na broj ljudi za koje vrlo dobro znam da ga vole.

Dosjetke kako smo dopustili da nam se nekadašnje uzbuđenje nepredvidive budućnosti pretvori u sigurno utočište nostalgije uopće me ne diraju jer svaka generacija zaslužuje svoj poseban classic-rock, uz onaj koji pripada svima. Jedinstvo jest lijepo, ali katkad i podijeljenost ima svojih čari. Lesser Men uopće ne posjeduju divizivan potencijal, ali sumnjam da će čvršće zgrabiti one koji s članovima benda ne dijele barem neka formativna slušateljska iskustva. Prozračan i pročišćen zveket gitare te elegantne melodije nekolicine pjesama podsjetile su me na The Go-Betweens, a stiskanje pedala i posljedična slatka magla na prvu, razbarušeniju fazu Lush, što znači da su teoretske šanse da mi se bend ne svidi bile svedene na minimum.

S kvalitetom ili uvjerljivosti benda nikakve veze nema moja procjena o dvadesetak koncerata i dva demo albuma prije raspuštanja – volio bih da me netko za pet godina na promociji njihova trećeg studijskog albuma podsjeti na netom iznesen promašaj, ali mislim da ovom bendu takvo nešto nije niti u željama, a kamoli u planu. Lesser Men su fino pojačanje scene koju s ponosom i ljubomorom nazivam našom, odnosno svojom, scene nekoliko slučajnih zagrebačkih koncertnih prostora i bendova ljudi koji su odrasli bez odricanja svojeg prava da ne odrastu.

Foto: Vatroslav Miloš