(nastavlja se na prethodni izvještaj) ...pjesmu pod imenom 'Chris Isaak's Theme', jednu od najdražih mi pjesama jednog od bendova najzaslužnijih za oblikovanje mojega muzičkog fanatizma, splitskih punk-rock legendi No Comment. Zajedno s bendovima Dispro, Black Sails i This Day Will Burn, koje sam propustio u korist kantautorskog ugođaja u Tvornici, te Analenom, koja je večer naposljetku iscrpila do kraja svojim karakterističnim obredom pretvaranja sve negativne energije u pogonsko gorivo optimizma, No Comment su toga petka 04. travnja svirali u Attacku!, svojom prisutnošću izazvavši reakciju nepatvorenog iznenađenja čiju razinu u ovome vremenu hiperbrzine protoka informacija zaista dugo nisam osjetio. Iskreno priznajem da uopće nisam imao pojma da su Commenti, barem ni pod imenom Supermarket pod kojim su svirali jedno vrijeme, a inače jedan od ključnih bendova splitskog undergrounda tijekom porinuća samostalne nam države, uopće još/ponovno aktivni, pa sam najavu koncerta naprosto morao provjeriti nekoliko puta. Da se u opis benda nije uvalila stara doskočica o splitskom Fugaziju ostao bih siguran kako su neki klinci i ne znajući preuzeli ime legende, ovako nije bilo nikakve sumnje da ću internetskim daskanjem pokušati začepiti očite rupe u praćenju. Ispostavilo se kako su 2011. objavili i album 'Don't Panic!', s kojeg su na koncertu izveli, ako sam najave novog pjevača Čmite dobro skužio, barem 'Everything' i 'Wicked Son', ali koji svejedno nisam poželio poslušati ni ususret koncertu ni kao eventualan naknadni epilog jednoga lijepog putovanja u nevinu prošlost.

Naime, koliko god je i muzika koju su svirali u ono vrijeme bila ne samo svježa i originalna – naravno, u kontekstu domicilne nezavisne scene – nego i zaista spremna zarobiti srce mladih alter-regruta u koje sam spadao na prijelazu iz osnovne škole u gimnaziju, No Comment će mi osobno ipak više značiti kao sama pojava, simbol kako mogućnosti da se i unutar relativno rigidnih pankerskih struktura tadašnjeg prostor-vremena moglo svirati samosvojno i hrabro, tako i finalne potvrde kako se moja ljubav prema muzici neće zadovoljiti samo onime što sam naslijedio od tate i njegove bogate vinilne kolekcije. Zaista se ne sjećam sa stopostotnom sigurnošću, ali No Comment bi vrlo lako mogli biti prvi bend na čiji sam koncert otišao sam, s ekipom, a ne u pratnji roditelja, ne računamo li ovdje bendove poput Crvene jabuke ili Đavola, a na čije sam velike koncerte na Gripama nastavio ići i sam nakon što me je kao šestogodišnjaka na njih počeo voditi tata. Sredinom devedesetih jesam bio više rock'n'roll klinac, urođenom melankolijom predestiniran za zaljubljivanje u indie-pop, ali mi se energični punk-rock No Commenta zaoštren američkom alternativom i razblažen povremenim poppy melodijama sviđao dovoljno da užitak u samostalnosti odrastanja – tek ću poslije postati svjestan kako me otpuštanje na muzička mora zapravo na duge staze spriječilo u odrastanju – pojačam i realnim užitkom slušanja pjesama kao što su sjajne 'It's You Who Spoiled Everything' ili 'Tierra Del Cemento', obje nažalost neodsvirane u Attacku! prije tjedan dana. U predugačkom periodu od srednjoškolskih dana, u kojima sam ih po splitskim sviralištima gledao razmjerno redovito, pa naovamo, No Comment sam vjerojatno milijun puta češće spomenuo prilikom nostalgičnih reminiscencija u društvu splitske alter-studentarije nego što sam ih uopće poželio slušati, i baš zato mi novi album, realno, uopće nije bio potreban – jer kako nadograditi simbol? – ali sam mu zahvalan kao određenom okidaču nove faze grupe, pa tako i ove svirke.

A možda je, zapravo, pjesme pod gore navedenim imenima bend i odsvirao, jer se konteksta u koji se ovime vrlo rado vraćam sjećam i kao ne pretjerano brižnog po pitanju pažljivog bilježenja naslova na brojne kazete presnimljene iz tko zna koje ruke. Naravno da sam neke od njih pohvatao iz najava na koncertima, razgovora s prijateljima i kasnijeg sudjelovanja na izdanjima koja su pratila jednako legendarni fanzin Lunatic, ali prvotna je ugodna izgubljenost u podrumskoj varijanti onoga što sam mogao vidjeti i čuti u MTV-jevim oazama za alternativce, ovjekovječena samo neurednom naljepnicom No Comment demo album, još uvijek najčvršći oslonac moje memorijske faktografije. Stoga ću možda nešto zeznuti i prilikom spominjanja da su u bendu iz prve postave, ili barem one koja je prva bila meni, još uvijek aktivni gitarist Tomi i bubnjar Torello, uz friškog pjevača te basista, s time da se na polovici polusatne svirke bendu pridružio i stari pajdaš ljudina Oleg, otpjevavši, među ostalima, 'Say No' i 'Enough', te obradu 'Waiting Room', još od davnina zaslužnu za na početku spomenut bendov nadimak. Otvorivši s izrazito prikladnom 'Go!!!', No Comment su me u tren vratili u splitski Rock FM club, u zadnju klupu gimnazije, u điravanje Peristilom s Ikom i Slavenom (of Little Slaven And The Sonic Slaves fame), na svirke u Podrumima, što i jest možda najviše što bend može napraviti – za razliku od brojnih bendova tipa Teenage Fanclub ili Girls Against Boys, čije koncerte pohodim i zbog nostalgije za vremenom u kojem sam se prvi put upoznao s njihovom muzikom, ovaj je koncert bio vremenski stroj u period u kojem sam odlazio konkretno na koncerte baš tog benda koji ga sada svira. Stoga mi zvuk više nego prosječnog demo benda s viškom ideja, ali još uvijek s određenim manjkom tečnosti u realizaciji, a kojim su No Comment svoj repertoar izveli prije tjedan dana, naprosto nije ni mogao zasmetati kao eventualno nedostojan važnosti imena benda, kad su gotovo pa identično zvučali i kada su bili postajali bend upravo takve važnosti i za mene i za Split i za hrvatski underground. Više od vjerne rekonstrukcije ne bih ni poželio.

Igrom slučaja, bend koji je gotovo pa u potpunosti ispunjen Attack! doveo do kraja ove večeri naoštrenih emocija svojom me muzikom pokreće u potpuno drugom smjeru neizostavnog naprijed, bolje i brže i hrabrije, iako se i njihove prošlosti sjećam u nostalgičnim tonovima vlastite mladosti i relativne neiskvarenosti, što meni nikada ne predstavlja problem. Kao omiljena institucija scene, to voljenija što kroz svoje pjesme bilo pri kućnom slušanju bilo na komunalnome koncertnom pročišćavanju još uvijek isijava razrogačenu energiju poleta i zanesenosti početnika sretnih što se uopće smiju popeti na pozornicu, Analena svakako ispunjava uvjete za teorije i reminiscencije nekadašnjih boljih dana – štoviše, najnovije pjesme u bendovu koncertnu repertoaru još su uvijek one objavljene prije punih pet godina na divnom 'Inconstantinopolis' – ali svejedno zvuči, izgleda i izgara kao da je koncert kojemu upravo prisustvujemo prvi i posljednji. Prvi zato jer zaista nikada nitko nije zvučao poput Analeninog preslatkoga samosvojnog miksa noisea, punka, indieja, rocka i popa, sve redom klasičnih žanrovskih sastojaka, priznajem, ali u njihovim pjesmama umiješanih ne u žanrovske okvire nego u vlastite hipersenzibilnosti, pomiješanih ne pouzdanim pravilima nego uvijek varljivim instinktom, koji se u pjesmama poput, recimo, 'Comic Relief' ili 'In Theory And Practice' ipak prokazuje kao jedini pouzdan navigacijski sistem. Posljednji zato jer sviraju toliko rijetko da me zaista ne bi iznenadilo da jednog dana čujem kako bend više ne postoji, iako je na njegovim članovima potpuno očito s koliko gušta i ponosa pristupaju svakoj svirci. Obje te komponente na svakoj svirci dijelim i sam; i dok mi je za gušt jasno jer princip svaka-igra-svaka-dobiva, kojim su set listu odsviranu prije dvije godine na Barinom tributeu malčice proširili, ne ostavlja drugu mogućnost, ali ponos nekako ne bi trebao biti moje vlasništvo. Analenina velikodušna muzika kao da misli suprotno. Set lista: Carbon Based Organisms – Comic Relief – Work In Progress – Off With My Head – Starcrossed Logistics – In Theory And Practice – Inconstantinopolis – Spilt Milk – Life In Exclamation Marks – Walker Between Worlds