Trenutno postoje samo dva čovjeka koji suvereno vladaju scenom i tjeraju ljude da na koncertima pažljivo slušaju njihove stihove. Jedan od njih je Damir Avdić koji vodi svoje bitke sa svijetom koji ga okružuje, a drugi je Aleksandar Stojković St koji vodi bitke sa svojim demonima. Razlika između njih dvojice ima jako puno, ali ona koja je jako bitna je da Avdić nastupa sam i time svu pažnju publike skreće na sebe dok je St okružen poprilično dobrim trojcem glazbenika koji Goribor čine jednim od najzanimljivijih bendova iz regije.

Nakon nekoliko odgađanja iz tko zna kojih razloga, Goribor su ovih dana napokon objavili svoj drugi album. "Evo je banja" je na kraju izašao u obliku dvostrukog albuma, a s koncertnom promocijom ekipa iz Bara nije dugo čekala - album je praktično još 'vruć', a Goribor je u sklopu svoje turneje održao koncert u odlično ispunjenom Velikom pogonu Tvornice.

Već na prošlogodišnjim nastupima u Močvari i na InMusic festivalu Goribor je glavninu repertoara posvetio novim pjesmama pa je bilo za očekivati da će se takvo što događati i na ovom koncertu. To je možda razočaralo onaj dio ljudi koji su se na ovom koncertu došli kako bi se proveli pjevajući njima znane pjesme, ali teško je uopće očekivati da se na ovakvim koncertima može provoditi. Jer, taj prljavi trip-hop-blues nošen St-ovim ogoljavanjem samog sebe može uvesti u hipnozu, navesti vas na promišljanje o mnogim aspektima života, ali teško može garantirati dobar provod. Dobar, dapače odličan koncert je nešto drugo - to se od Goribora već praktično i očekuje pa nije bilo ni čudno da se takvo što i dogodilo.

Od samog početka jasno je bilo da je St u nekom svom rastresenom stanju. Karakteristični stav s lijevim profilom okrenutim prema publici i čvrstim držanjem mikrofona s obje ruke dodaje vizualnu komponentu njegovim teškim stihovima, a činjenica da je svaku priliku koristio da bi 'pobjegao' sa stagea osnažio je moj osobni dojam da čovjeku (bilo kome, ne nužno samo St-u) mora biti teško izaći na stage i ljudima dopuštati da uđu u njihovu psihu. Razumljivo, nitko ne tjera St-a da pjeva o tome što pjeva i na način na koji to pjeva, a najmanje ga je netko tjerao da proživi sve što je proživljavao ili što još proživljava. I najmanje tu mislim na narkomanski faktor bez obzira na to što on stvarno izbija iz dobrog dijela St-ovih stihova i koji se ne može zanemariti kada se priča o Goriboru. Jednostavno, život izgleda jako boli ovog čovjeka, barem ako je suditi po njegovim stihovima. Njegova poezija je teška, moglo bi se reći i depresivna. Ona nije lako probavljiva pa je zbog toga i zahtjevnija za prenijeti je slušateljima.

A taj 'prijenos' je Goribor u subotu još jednom sjajno odradio. Iako bi se dalo naći zamjerki na neka bubnjarska 'ispadanja' početkom koncerta ili na možda ipak pretih zvuk gitara u pojedinim pjesmama, način na koji Pity, gitarist benda prati St-ove stihove je savršena simbioza. Rak samac i moruzgva. Prljavi Pityjev blues često na neki način i skreće pažnju sa St-ovih stihova, odnosno daje im dodatno na težini, a u kombinaciji s mračnim laptop podlogama i teškim St-ovim stihovima slušatelje uvlači u hipnozu, riječ koju ne možete zaobići pričate li o Goriboru.

Dojam hipnotičnosti dodatno osnažuju pjesme s novog albuma koje su u ovoj live verziji prilično mantrične. St-ov storytelling na novim je pjesmama ponekad sveden na svega par stihova koje repetitivna glazbena podloga sjajno ističe. Trebalo je St-u nekoliko pjesama da 'uđe' u koncert, a kada je to napravio nije ga bilo lako natjerati da izađe. Uostalom, za takvo što nije bilo ni potrebe. Provlačenje kroz sjajne stihove i ništa lošiju glazbu imalo je svoje dobre i bolje trenutke, a nama u publici je ostalo samo da prođemo kroz gotovo dvosatnu priču o St-ovom životu (koji je vrhunac na ovom koncertu imao u bolno izvedenoj "Ljubavi moja") te da sve naše bedove i stondove prihvatimo s nekim olakšanjem. Misao 'njemu je sigurno gore' svakome se slušatelju St-ovih stihova sigurno provlači glavom koliko god ona bila ili ne bila točna.

Ima pot lista i drugi rePOrt s ovog koncerta: Sa