Neurosis su legende sludgea i dooma, jedan od onih strašno utjecajnih bendova koji su praktički stvorili novi stil u metalu (post-metal), jedan onih bendova koji su tijekom godina postali dijelom folklora te jedan od onih bendova na čiji spomen i ljudi koji ih baš ne slušaju reagiraju s poštovanjem. Koncerti takvih kultnih bendova uvijek su svojevrsni rizik. Koliko svježine i volje imaju ti glazbenici nakon gotovo 30 godina djelovanja na sceni? Uvijek se pitate hoće li takav koncert biti dobar ili dosadan i prazan. Albumi su im i dalje vrhunski (“Honor Found in Decay” za pet!), snimke na YouTubeu djeluju super, ali ne možete biti sigurni dok ih ne odete pogledati uživo.

A Neurosis su, kratko i jasno, najjači. Nekima su ogromna očekivanja ispunili, druge su iznenadili i oduševili. Nema treće mogućnosti. Pokažite mi nekoga da je otišao razočaran sa sinoćnjeg koncerta! Nedostaje mi zapravo prikladnih riječi kojima bih opisao taj gotovo savršeni nastup petorke iz Oaklanda. Brutalno, glasno i dostojno opisa “masiranje bubrega”. Energično, snažno i dinamično čak i tijekom karakterističnih atmosferično-ambijentalnih dijelova. Iako se ti elementi buke i ambijentale mogu učiniti disonantnima i nespojivima, pokazuje se da je masiranje najbolji uvod u meditaciju! Sve to čini da, kao i na SubRosinu koncertu nekoliko dana ranije, ovo bude izvedba mješavine sludgea, dooma i post-metala koju nije naporno slušati uživo. Dapače. Naravno, bilo bi svetogrđe ovakvo što nazvati pukom “zabavom” kada vam ta glazba nudi nešto puno više, nešto puno dublje, možda čak i katarzu ako ste je spremni prihvatiti. Na svakom je pojedincu da odluči kako će se prema njoj postaviti. Možete pokušati plesati, kimati glavom, možete se pokušati oduprijeti silini zvuka koji proizvode Neurosis, ali na kraju shvatite da je najbolje samo se prepustiti, prigrliti te snažne valove koji se razbijaju o vas. Razbijaju i pročišćavaju um.

Od prve do zadnje pjesme podjednakom žestinom, odsvirali su sve što su trebali, s malo većim naglaskom na albume nastale u posljednja dva desetljeća (“A Sun That Never Sets”, “Given to the Rising” i “Honor Found in Decay”). Teško je pronaći loši album u njihovoj diskografiji pa tako ni kvaliteta koncerta ni u jednom trenutku nije ovisila o izboru pjesama. Svejedno, i tu su pogodili. Neurosis ne nastupaju često i zapravo su pametno dozirali nastupe tijekom karijere pa sada djeluju svježe kao da su tek jučer oformljeni, a glazbenici, svi duboko u četrdesetima, čine vam se kao tinejdžeri. Je li riječ samo o dobroj glumi, nisam siguran, no mislim da članovi benda i dalje uživaju u tome što rade, da i dalje uživaju u divljanju na pozornici pred odanim obožavateljima. Steve von Till (vokali i gitara), Scott Kelly (vokali i gitara), Dave Edwardson (bas-gitara), Jason Roeder (bubnjevi) i Noah Landis (klavijature i elektronički efekti) zasluženo su okićeni statusima legendi. Teško je bilo u nastupu ne osjetiti i natruhe glazbe kojom se članovi Neurosisa bave kroz druge projekte. Tribes of Neurot manifestiraju se kroz elektroničko-ambijentalne dijelove, a tendencije Scotta Kellyja i utjecaj njegovih solističkih izleta nad Neurosisom lelujaju u obliku tračka nekog skrivenog, izobličenog duha americane i američkog folka. Baš iz takvih detalja i nijansi vam, nakon što ste odslušali gomilu bendova koji su pokušavali biti poput Neurosisa, postane jasno da se nitko i ništa ne može približiti originalu. Budući da su Neurosis Neurosis i bave se opakom glazbom, izbjegavaju kontakt s publikom i jeftine fraze koje bi ubile misticizam koncerta. Možete li ih zamislite ih kako viču “We love you, Croatia!”? Ionako se tu komunicira glazbom i samo glazbom. Koncert bez bisa, naravno, nisu zatvorili nekakvim atmosferičnim fade outom, nekakvim laganim zvukom gitara ili mlakim elektroničkim efektima. Ne, kraj koncerta je točka na “i”, kraj koncerta se pamti. Za kraj koncerta zvuk su odvrnuli up to eleven i odličnu “Stones from the Sky” završili ultrabučnim, luđačkim crescendom. Krš i lom koji vam u ušima rezoniraju još dugo, dugo kroz noć i san, toliko da obnovljeni krenete natrag u obični život i u sljedeći dan.

Što se predgrupe Consecration iz Beograda tiče, oni koji su ih ranije slušali znali su da mogu očekivati kvalitetan i dobar nastup tradicionalno kvalitetnog i dobrog benda. Riječ je svakako o jednom od boljih post-metal bendova “iz regiona”. Održali su vrlo dobar nastup u kojem je sve bilo na mjestu. Dobra svirka, izražajan i sposoban vokalist te zanimljive i konkretne pjesme. Šteta samo što je njihov koncert tako kratko trajao, svega tridesetak minuta, i što ih zbog ranog početka (krenuli su točno u pola devet) nije poslušalo više ljudi. Bolja ni prikladnija predgrupe za Neurosis ne pada mi na pamet. Uostalom, nisu ih Neurosis slučajno izabrali.

Posljednjih godina Scotta Kellyja dva smo puta imali priliku slušati u Zagrebu i oba nam je puta obećavao da će se vratiti s matičnim bendom. Obećanje je napokon, uz pomoć Distune Promotiona, i ispunio. Ispunio i vratio dugove s kamatama. Osim što su bendovi bili super, pohvale idu i na ostatak organizacije koncerta. Nastupi su počinjali skoro pa u minutu kao što je bilo najavljeno po satnici, zvuk je bio izvanredan, a i trajanje nastupa Neurosisa (desetak pjesama i skoro dva sata) bilo je iznad mojih očekivanja. Lijepo je bilo vidjeti da je koncert privukao i goste iz susjednih zemalja pa se u publici mogao čuti talijanski, mađarski, njemački… Nije ni čudno, s obzirom na to da je ovo bio jedini Neurosisov koncert u ovom djelu Europe. Puno fanova i znatiželjnih u Jedinstvu, dobra atmosfera i taman onoliko vrućine i zagušljivosti koliko glazba Neurosisa traži. Sve su to bile dodatne sitnice, detalji koji su koncert nadopunili i pomogli učiniti toliko izvrsnim i nezaboravnim.