Kada je klub u kojem neki bend treba nastupiti neposredno uoči zamišljenog početka koncerta gotovo potpuno prazan, grupa ima tri izbora: uopće ne održati koncert, 'odraditi' ga pošto su već tu ili potpuno ga razvaliti u znak zahvalnosti onim ljudima što su ih došli podržati. Osobno sam imao sreću da budem na par koncerata kada je bend svojih 10-ak ljudi potpuno razbio, ali to se na koncertu škotske grupe The Deep Red Sky nije dogodilo.

Mlađahni kvartet se valjda čudom čudio kako se uopće našao u Hard Placeu, klubu čije mi se uređenje toliko sviđa da sam jedva čekao priliku poput ove da se ponovo, nakon prošlogodišnjeg koncerta vrlo dobrih Tokyo Sex Destruction, nađem tamo. Gotovo da mi je žao što ne slušam hard rock i sličnu glazbu pa da mogu tamo češće dolaziti. Hard Place ima dosta prostora za sjedati, solidan izbor pića, uredan i uređen wc, u njemu se ne smije pušiti, postoji i simpa galerija, a stage je prilagođen malom prostoru pa se bubanj uopće ne ozvučuje. No, kako ipak ne volim glazbu koja se tamo vrti, onda sam na Hard Place 'osuđen' jednom godišnje, ali nije da se nešto bunim pored svih ostalih mjesta koji obiluju dobrim svirkama.

No, vratimo se mi koncertu. Kako je u četvrtak diljem Zagreba bilo nekoliko jako dobrih (i nekoliko manje dobrih) koncerata, nisam ni očekivao da će se u Hard Placeu okupiti veliki broj ljudi. Kada još ponovimo da se radi o žanrovski određenom klubu u kojem jedan indie/pop/rock bend praktično nema svoju publiku, a oni koji bi ga eventualno došli čuti vjerojatno nisu ni znali za ovu svirku ili su se pripremali za Žur, onda konačni broj od 16 ljudi (uključujući i konobaricu i Pištu) koji su gledali The Deep Red Sky i nije iznenađujući. Doduše, kako je počelo mislio sam da će nas na kraju biti i manje od 16, ali eto - Škoti su ipak mogli reći kako su svirali pred više od jednog tuceta ljudi.

Sat vremena nakon najavljenog početka programa u Hard Placeu se nalazio samo bend, konobarica i Pišta. Sudrug K.D.P. i ja smo odlučiti popiti pivu i do dna boce čekati početak koncerta, a na kraju se on i dogodio upravo u tom trenutku. The Deep Red Sky su se odlučili popeti na stage i lagano krenuti sa svojim repertoarom.

Od prve pjesme je odmah bilo jasno da se radi o 'tipičnom' škotskom indie bendu. Glazba im je zasnovana na melodijama i sanjivim glasovima, a četverominutne pjesme su praktično zasnivane na istoj strukturi (dvije strofe, refren, instrumentalni dio, strofa, refren, nešto nabrijaniji instrumentalni dio). Pjevač i gitarist Jamie nosi cijeli bend, u tome mu pomaže klavijaturist Alan koji se često pridodaje u vokalnim dionicama. Ritam sekcija se, barem na ovom koncertu, činila nešto lošijim dijelom benda, a pogotovo se to odnosi na bubnjara koji je u nekoliko navrata ispadao iz ritma. No, to nije ni toliko bitno jer su The Deep Red Sky odlučili ovaj koncert 'odraditi'. Njihova glazba ionako ne nudi previše uzbuđenja pa je takav pristup, bez prevelike energije i s nekom čudnom dozom kuknjave ('hladno je ovdje u Zagrebu', 'skup je put iz Škotske pa nam kupite CD') rezultirao da me bend ničim nije previše dodirnuo. Doduše, "Look On Your Face", pjesma koju sam prije koncerta jedinu preslušao i u živo zvuči jako dobro, a uz nju je bila još jedna (četvrta po redu) zbog koje se ipak čini da The Deep Red Sky ima nekog potencijala. No, taj manjak energije i činjenica da im se na repertoaru nalazi i obrada pjesme "Kids" grupe MGMT, odbila me od ideje da koncert pogledam do kraja. (Nemam ja ništa protiv MGMT-a, ali zašto ih obrađivati i onda još to gurati kao neki 'single')

Kada se Jamie nakon osme odsvirane pjesme još jednom zahvalio publici(koja je koncert gledala uredno sjedeći) i rekao da su im ostale još tri pjesme, odlučio sam ipak skoknuti do Tvornice na Sevene. Gledajući taj nastup promislio sam kako sam mogao ipak ostati do kraja u Hard Placeu i pokupiti Škote da pogledaju Nikača i društvo i vide s koliko se energije treba pristupiti svirci. Pa gledalo te 16 ili tko zna koliko ljudi.