Iako ono što igraju Srna, Olić i Modrić (znate li za sjajni anagram imena Luka Modrić - 'drkam Oliću' © by Nerad Kašika) nije nogomet kojeg posljednjih tjedana u nedostatku NBA lige intenzivnije pratim, odlazak u Tvornicu nije se mogao dogoditi prije nego budem siguran da će Hrvatska igrati sljedeće godine u Poljskoj i Ukrajini. Srećom mi je Tvornica udaljena svega nekoliko puškometa pa sam računao da ću eventualno propustiti par pjesama zagrebačke predgrupe Bamwise. No, na kraju se nije dogodilo ni to, a izgleda da su i organizatori ovog koncerta čekali da završi maksimirska saga pa da krenemo s masnim basevima, opasnim ritmovima i laganim cupkanjima s noge na nogu što mi je, moram priznati, najdraži oblik koncertnih mrdanja.

O grupi Bamwise sam prije ovog koncerta čuo sve najbolje, uostalom pohvalio ih je i veliki Ante Estrada pa mi je bilo drago što ću čuti njihov cijeli koncert. Nakon što su članovi benda isključili onih par reflektora što su im trebali osvjetljavati lica i odlučili praktično svirati u mraku, koncert je mogao početi. Odmah na početku Bamwise se predstavio zajebanim ritmovima podebljanih odlično uklopljenim klavijaturama. Još kada je Andrija klavijature i melodiku zamijenio mikrofonom, dojam je bio potpun. Bamwise koriste sve moguće dub trikove, ali to rade na odličan način. Koketirajući sa zvukom francuskih bendova koji su posljednjih godina redovno posjećivali ove krajeve, njihov electro dub nikako ostavlja ravnodušnim pa se i ono cupkanje sve više ubrzavalo, ali i dalje ostalo cupkanje. Mladoliki Bamwise s pravom se svrstava kao nasljednik Radikal Dub Kolektiva, a status kojeg imaju kod zagrebačke publike doveo je do toga da su očigledni hitovi "Puppet" ili "Policeman" u prvim redovima Tvornice dočekani s oduševljenjem. Mene su u tim pjesmama oduševila dva detalja: jedan je simpatično plesno ludovanje klavijaturistice Maje, a drugo uvjerljivo vladanje mikrofonom već spomenutog Andrije koji se nakon početne zbunjenosti do kraja nastupa potpuno oslobodio. Bez obzira što se ne radi o momku sa sjajnim pjevačkim sposobnostima, a i pomalo nerdovski izgled nekako odudara od revolucionarno-anarhističkih tekstova, Andrija u svakom trenutku pokazuje kako totalno vlada s pjesmama i nosi i bend i publiku kroz nastup. Doduše, moram priznati kako mu nije teško to raditi kada iza sebe ima ritam sekciju koja 'jede malu djecu'. Basevi u Bamwisea su baš onakvi kakvi trebaju biti - debeli i masivni, a sjajno nadopunjavanje bubnjara i udaraljki sve to skupa još podebljavaju. Sve u svemu, Bamwise je bend koji stvarno dosta toga obećava i s veseljem ću ponovo posjetiti neki njihov sljedeći nastup. Do tada će valjda i objaviti neko studijsko izdanje pa da o njima malo popričamo i u drugim pot listinim rubrikama.

Nakon ovog sjajnog nastupa s veseljem sam očekivao i Dub Syndicate koji su trebali ponuditi dosta drugačiju svirku, ali i dalje jebeno nabrijanu. Bamwise je sjajno zagrijao publiku koja je do ponoći potpuno ispunila mali pogon Tvornice (ovo je već drugi koncert u posljednje vrijeme koji se seli iz velikog u mali pogon - nadam se da to nisu neki loši znaci), a Dub Syndicate su svoj nastup počeli nakon poprilično duge stanke uvjetovane nekim tehničkim poteškoćama. Moram priznati da mi je ta preduga stanka malo ubila volju za koncertom, a da je samo malo duže potrajala u ovom tekstu bi čitali samo o nastupu Bamwisea. Ovako sam ipak dočekao početak Dub Syndicatea, a onda nije bio problem prepustiti se njihovom zvuku.

Legendarna grupa koja sada svira već 30-ak godina od prvog je tona ponudila old school dub zvuk, a Jah i Haile Selassie su zazvani već u prvoj pjesmi pa je bilo sasvim jasno u kojem će se smjeru koncert odvijati. Cupkanje se opet potpuno usporilo, oko mene se sve više vidjelo (i mirisalo) 'smiješnih cigareta', a Dub Syndicate su peglali po svojem repertoaru ne dajući se smesti bilo čime. Kako nisam toliki fan ni žanra ni benda ne mogu ocijeniti jesu li u repertoaru propustili određene must sing pjesme iz njihove karijere, ali sudeći po reakcijama (vjerojatno) upućenije publike ovi Britanci nisu propustili odsvirati što se od njih očekivalo. Pametno strukturirajući nastup, Dub Syndicate su tjerali publiku da se potpuno prepusti njihovim ritmovima, a osobno sam se još jednom uvjerio kako je dub muzika koja najbolje potiče omiljeno mi cupkanje. Legende poput Dub Syndicate su pokazale kako to cupkanje može biti usporeno, a mladoliki Bamwise kako može biti nabrijano. Tvornica je ugostila i svoj prvi dub koncert, a još jednom se pokazalo kako je zvuk u kvartovskom mi klubu naprosto sjajan što je dalo dodatni plus cijelom koncertu, a do minusa sam došao kada sam došao doma. Naime, pomalo sam zaboravio da nakon koncerta u prostoriji gdje je dozvoljeno pušenje čak i koža smrdi po nikotinu.

Foto: Last.fm