Godinu u kojoj su prestali biti bend koji hvale samo ljudi koji doista prate domaći rokenrol, a počeli biti bend koji hvale i ljudi koji se samo vole praviti kako prate domaći rokenrol, omiljeni riječki kauboji My Buddy Moose koncertnom su kraju privukli na mjestu na kojem su doživjeli i svoj najveći ovogodišnji trijumf. Ne samo zbog datuma održavanja prekprekjučerašnjeg četvrtka, teoretski sjajno smještenog između Božića i Nove godine, ali u praksi zagrebačke crne koncertne rupe, bilo je iluzorno očekivati kako bi Vintage Industrial Bar mogao reprizirati onaj epski lom iz veljače, ali mislim kako ništa slično nikome nije bilo ni u onom odjeljku mozga zaduženom za suludu nadu. Sam je koncept također bio drukčiji, jer su My Buddy Moose ovaj put pozornicu podijelili s pristupom identičnima, a stilom dostatno bliskima Erotic Biljan & His Heretics – priznajem da me je potpuno iznenadilo kad sam shvatio kako je ovo bio prvi put da su se ta dva, inače i jako prijateljska, benda našla na istom programu. Obilježavajući petnaestu godišnjicu svoje aktivnosti i na nekoliko pjesama pojačani i bivšom basisticom Elenom, Heretici su bili klasično moćni, svakako razigraniji i prirodniji negoli prije nekoliko tjedana u Klub.u, svojim vatrenim garažnim rockom sve više šejkajućega groovea držeći nepodijeljenu koncentraciju nekih stotinjak nazočnih, no moram priznati kako sam ih osobno iskoristio tek kao zagrijavanje za najdraži mi bend, koji samo u rijetkim situacijama – primjerice, onoj u rujnu uz Two Cow Garage – može makar i djelić moje oduševljenosti prenijeti i na večernje kolege.

Zaključenje uspješne godine, međutim, My Buddy Moose nisu izveli igranjem na sigurno ili još jednim sviranjem cjelokupnoga sjajnog "Shine! Shine! Shine!", nego slobodnijim, neobaveznijim, pomalo prazničnim konceptom istodobnog osvježenja nekolicine u posljednje vrijeme rjeđe izvođenih pjesama s debija – recimo, "Heartbreak Hotel" i "Bad Day" – te nastavka živog testiranja najnovijih pjesama, s nadam se što skorije buduće ploče. Poznata je to hrvatska priča o objavljivanju pojedinog albuma tek nakon što pjesme bend već itekako zaživi, iživi i proživi, ali barem u slučaju ove grupe pomaže što ni jedna od njih svoju privlačnost ne troši ni stotinama puta nakon što ih čuješ. Od tih pet novih, četiri sam sigurno već imao prilike čuti na nekima od prijašnjih koncerata – "Letters From The Past" je instant hit, a refren My people are waiting jamči najglasnije singalonge budućih svirki – pa možda nisam najpogodniji za procijeniti njihov učinak kod premijernog preslušavanja, ali me svejedno čudilo postepeno rasipanje publike kako je nastup odmicao. Mislim, nije da My Buddy Moose u repertoaru imaju baš ovjerene hitove pa da je njihovo izostavljanje u korist friških brojeva moglo iznervirati publiku. Osjećajući tu rahlost publikine naklonosti, bend je doista svirao potpuno je odlučan ponovno pridobiti u potpunosti, znajući kako posjeduje sve što je potrebno, fantastične pjesme i razbijajuće uigranu rokersku postavu, puno energije i još više srca, koja su si ispunili obradama Douga Sahma, The Replacements i The Ramones.

Ali najbolji je dio koncerta počeo otprilike negdje kada je i njima i najvjernijim fanovima (iako, moram izraziti oštru prosvjednu notu što je od dvadesetak prvoredaša koje inače viđam na svakom koncertu benda nedostajalo njih barem petnaest) postalo jasno kako nezainteresirane ništa neće predomisliti te kako je ovaj koncert ipak iz razreda prekrasnih privatnih tuluma, a ne masivnog rokenrol spektakla. A kako se to shvaćanje poklopilo s ionako najželjnije iščekivanim momentom bendovih koncerata, Botićevim hvatanjem mandoline koja se uz Jasminov topot sruči u "Finally", nakon koje slijedi razoružavajući country-rock niz, nikakvih prepreka za još jednu ovjeru potvrde najboljega domaćeg (živog) rock benda više nije bilo. Prije koncerta krišom mi dojavljenu brojku od planirane 21 pjesme regularnog dijela svirke, My Buddy Moose su ipak skratili, valjda ne želeći razvlačiti strpljenje nazočnih do krajnjih granica, samo što su sami nazočni to vrlo strastveno željeli, osiguravši još dva izvrsna bisa, ukupnom kraju dovedena patentirano širokom verzijom "Waiting For Explosion", koja čak i Jasminu dopušta malo šetnje po pozornici, ali i parteru, prije nego što se vrati bubnjevima za još jedan krug refrena, koji se u tom trenutku čini vječnim. Eksplozija uvijek stigne. Set lista: nova pjesma – Girl – I Know I've Gotta Stop – Shine! Shine! Shine! – She Knows – Heartbreak Hotel – Bad Day – nova pjesma – Scary Feeling – nova pjesma – Finally – Traveller – Ocean – Music – Give Back The Key To My Heart – nova pjesma – Fucking Boring – Lack Of Imagination – 1. BIS: Can't Hardly Wait – Letters From The Past – 2. BIS: She Talks To Rainbows – Waiting For Explosion