Sve što sam napisao u recenziji albuma “Hannover” benda Mostly Other People Do the Killing, pokazalo se istinitim tijekom njihova nastupa u KSET-u. Naime, energiju i izboje humora koje ova njujorška četvorka unosi u nastupe teško je ili nemoguće u potpunosti prenijeti putem audio zapisa, pa čak ni kad je riječ o vrlo dobrom ostvarenju kao što je to spomenuti “Hannover”.

Posebno se slušanjem njihove glazbe u udobnosti vlastitoga doma gubi osjećaj suptilnog sarkazma i vica te hiperaktivna impulzivnost, elementi koji su zapravo iznimno značajni u izričaju Moppe Elliotta i njegovih sudruga. Mimika članova benda, njihovi konstantni šeretski osmjesi i komična teatralnost u svirci i međusobnom ophođenju dodatno pojačavaju dojam “neozbiljnosti” u muzici i izvedbi koja je sve samo ne neozbiljna. Tako ono što na albumima ponekad djeluje kao cinična dekonstrukcija jazza i ironično preispitivanje značaja pojedinih stilova unutar jazza, uživo postaje topla i humorom nabijena posveta tradiciji koja svim članovima benda puno znači, ali u kojoj uvijek prepoznaju i uvažavaju klišeje. Jer metaposveta jazzu kroz čitanje i pomaknuto reproduciranje, ponekad čak i direktno kopiranje, svih tih sveprisutnih fraza i idioma kako to čini Mostly Other People Do the Killing nije moguća bez ljubavi i dubokog razumijevanja prema glazbi koju se izvodi.

Kroz sve se njihove skladbe, mahom materijala s nadolazećeg albuma "Mauch Chunk Is Jim Thorpe", zato provlače vrlo jasni obrisi hard bopa i post-bopa polovice 20. stoljeća, često razlomljeni i razbijeni u komadiće slobodnih improvizacija pa zatim složeni u neku novu cjelinu, prilično različitu od ishodišne. No stvari ne staju tu pa se improvizacije sa sviračke i solističke razine podižu na konceptualnu te bend svaki sljedeći fragment i segment, bilo da su izvorno iz džezerskih standarada, popularne glazbe ili iz vlastitih stvari, bira u letu, kombinirajući ih kako im se u pojedinom trenutku učini zgodnim. Promatrajući tako bend na pozornici, u svoj ležernosti i toliko slobodnom pristupu zbog kojeg se konstantno čudite kako se priča u potpunosti ne raspadne, postanu vam jasni i motivacija i principi iza naoko suludog eksperimenta “Blue”: riječ je o iskrenoj posveti kvintesecijalnom izdanju Milesa Davisa, ali isfuranoj na njihov način i uz jednu nit pristupa dovedenu do ekstrema.

U otprilike sat i pol koncerta, Mostly Other People Do the Killing dotaknuli su se tako svih stanica vezanih uz bop, s ovim ili onim prefiksom, šarali pritom često po swingu, smooth jazzu pa čak i Dixielandu, a uvijek uz iznenađujuće razvlačenje Elliottovih tema. Grupno i pojedinačno, od ravnih, srednjostrujaških dionica pa do apstraktnog, avangardnog urnebesa, stvarajući dojam ambivalentnosti relativno pravocrtnih kompozicija i neočekivanih, nesputanih izleta van njih. Ovoga puta u formi kvarteta s klavirom i bez virtuoza na trubi Petera Evansa, ustaljenim članovima Moppi Elliottu u ulozi skladatelja i kontrabasista (na kontrabasu bez pickupa), Jonu Irabagonu u ulozi saksofonista i Kevinu Sheji u ulozi bubnjara, pridružio se pijanist Ron Stabinsky. Iako mu ovo nije prva turneja s bendom ni prvi album na kojem je s njima surađivao, tijekom nastupa djelovao je kao najslabija karika, bojažljiv u pokušajima otvaranja i rastvaranja tema, dok su se, s druge strane, Irabagon i Elliott istaknuli kao istraživački najnadahnutijima. No te su lagane nesigurnosti zasjenili pojedini vrlo dojmljivi trenutci u kojima se, čini se, Stabinsky ipak uspijevao do kraja opustiti.

Iako je posjetitelja koncerta bilo značajno manje negoli tijekom njihova prijašnjeg nastupa u Zagrebu, tijekom 8. Vip Zagreb Jazz Festivala u Vip Clubu, dojam je da su glazbenici djelovali opuštenije i ufuranije pa se taj sentiment prenio i na sve prisutne. Kao što smo od njih nakon koncerta saznali, uvijek im je drago svirati u ovim krajevima i pred malim ali entuzijastičnim skupom ljubitelja njihove glazbe. Pa neka im ne bude zadnji put.