Od početka ove godine, što je period kojemu još i treba otkinuti uvodna dva tjedna, sjajnu Irenu Žilić uživo sam gledao već četiri puta, računam li u zbir i sinoćnji nastup u sklopu još jednoga redovitog Inkubatora kolega sa sajta Ravno do dna. Dvaput sam je i propustio, u korist muzičara koje ipak imam rjeđe priliku gledati (Mark Eitzel) ili sam i o njima podjednako ovisan (Go No Go), a već su joj, koliko znam, najavljena i nova dva koncerta, prvi već sad u subotu kada će na pot listinom rođendanu zajedno sa The Press, Threesome i spomenutima Go No Go biti predgrupa senzacionalnom Potlista Battle Bandu, te drugi mjesec dana poslije uz Nežni Dalibor. Dakle, u nepuna tri mjeseca, Irena će odsvirati barem osam zagrebačkih koncerata – a vjerojatno je održan ili će se tek održati i neki za koji ne znam – što se ovako na prvu čini suludom, iscrpljujućom frekvencijom, koja bi se mogla negativno odraziti ne toliko na kondiciju same izvođačice koliko na interes publike. Međutim, brzi očni sken kojim sam proučio sinoćnji posjet podsjetio me na činjenicu kako neka čvršća, brojnija baza te publike zapravo još uvijek ne postoji, jer sam uz nekoliko lica poznatih iz viđenja primijetio mnogo više nepoznatih (za vrijeme mojeg boravka u malom pogonu Tvornice, sve skupa je bilo nekih pedesetak ljudi), među kojima i dobar broj onih koji su se doimali iskreno zainteresiranima za Irenin nastup.

Kada se očitom užitku kojim ona sama pristupa svakom svojem nastupu pridoda i logična želja za dopiranjem do što većeg broja što šireg profila različite publike, onda ovo malo gornje zdvajanje postaje nepotrebno, dodatno poništeno prisjećanjem kako je ovaj tip kantautorskog folka šezdesetih i začet sviranjem na što više mjesta, što češće, kako sam već dao naslutiti stavivši u naslov jednog od svojih prethodnih izvještaja mitski Greenwich Village (u popodnevnim satima, na promociji knjige 'Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom' Davida Daltona, Nina Romić je lijepu osobnu anegdotu o svojoj povezanosti s bardom Greenwicha obogatila i divnom izvedbom 'One More Cup Of Coffee' te jednom svojom pjesmom). U ruci doneseš gitaru, u glavi i srcu pjesme, uštekaš gitaru u pojačalo i sviraš – nije da se unutarnjem nagonu za izvođenjem mogu prepriječiti vanjske logističke kerefeke. Same pjesme, pritom, ionako nisu sapun ili đonovi patika pa da se troše prečestim korištenjem, a Irenine su uz to još toliko lijepe da mi ne bi dosadile i da ih slušam svaki dan, što i nije toliko daleko od istine. Uz četiri s EP-ja 'Days Of Innocence' – koji je napokon dobio pravu konkurenciju u borbi za izdanje godine, u vidu fantastičnog 'The Stand-In' Caitlin Rose – Irena je odsvirala i svoje četiri nove (uvjetno rečeno, je li) pjesme, od kojih mi je 'More Than A Lot' ovaj put zvučala najbolje, te dvije obrade, 'Spark' Amy Macdonald i 'Bloodbuzz Ohio' The National. Kako je teško zamisliti da noviji radovi The National nastaju u isposničkom okviru žica akustične gitare, tako je ova pjesma jedina zvučala pomalo nelagodno i nepotpuno, kao da se njezina naziruća tjeskoba ne može sasvim pomiriti s čistoćom Irenina glasa, koji je sinoć otapao i najgolemije ledene gromade, možda zahvaljujući i najprofesionalnijim tehničkim uvjetima u kojima sam je gledao.

Bendove Achromatic Attic i Mel Camino, koji su svirali u kasnijem dijelu programa, morao sam propustiti zbog povratka na rođendansku proslavu šefa Fulurije, koji nas je i na Irenin koncert pustio samo zato da bi mu firma ispala profesionalnija i sveprisutna. A kako se u ovim teškim vremenima grčevito treba držati za kakvegod poslove srećom imali, tako sam se ipak natjerao na još jednu turu dosadnih direktorovih anegdota i zaposleničkih povlađivanja. Može li mi itko zamjeriti?