Počeo je sedmi mjesec što znači da je vrijeme sezonske migracije Zagrepčana, onih kojih se tako osjećaju i onih koji su u Zagrebu radi posla, školovanja ili kremšnita. Većina odlazi plandovati na more, a neki odlaze kući na odmor ili žbukanje sada legaliziranog trećeg kata dvokatnice. I dok tako neki odlaze, neki zalutali turist doživi svjetsko čudo zvano nikad dovršeni drugi toranj zagrebačke katedrale. Dok većina odlazi odmarat neki čak i dolaze raditi u Zagreb. Makedonski Molokai su došli iz Bitole u sklopu svoje desetodnevne turneje i odradili jedan od najneočekivanijih najboljih koncerata koje sam imao prilike vidjeti. I kad kažem odraditi mislim na onaj odraditi kad majstor dođe, jednom rukom digne vešmašinu, drugom poteže pivo, sredi kvar i ostavi probnu turu veša mirišući na jorgovane. Dobro, u Attacku ni jorgovani ne bi mirisali na jorgovane, ali su zato Molokai odsvirali koncert za pamćenje pred uglavnom praznim prostorom kluba. Dok se svi busaju u činjenicu da su bili na The Nacional kad su svirali pred četvero ljudi i 50 ninji, ja ću se preseravat sa činjenicom da sam bio na prvom gostovanju Molokaia u skoro praznom Attacku što nije spriječilo trojac da spraši svoj repertoar zapanjujuće uvjerljivo, predano i beskompromisno. Bend je toliko razvaljivao na pozornici da sam zaboravio cupkati u ritmu opčinjen atmosferom i izvedbom. Razne paralele su mi padale napamet da bi se na kraju odlučio za osjećaj kojeg imaš kada slušaš/gledaš rani Corrosion Of Conformity ili JFA iz vremena kada 'nezavisnom' scenom imidž nije imao presedan nad stavom. Dva Damjana i Bojan su uspjeli stvoriti zvuk koji stvarno vuče na Man Or Astroman samo bez znanstvene fantastike. Dinamika i tempo pjesama daju etiketi punk-surf legitimitet kojega bilo tko tko je pogledao ove momke uživo neće moći poreći. Brzoprsti gitaristi samouvjereno klize i šeću poljima po vratu zavidnom vještinom. Sav repertoar zvuči kao da ste ploču od 33 okretaja pustili na 45. To vrijedi i za obradu "Misirlou" od Dicka Dalea. Bendova neuniformirana pojava samo je dodani element kula koji Molokaijevu muziku uživo čini još atipičnijom. Damjan Bas ima stav i izgled uspješnog basista u nekom metal-core bendu, dok Damjan Gitara i Bojan Bubanj izgledaju kao prijatelji Michaela Cerea.

Molokai je trenutno pri kraju mikro-turneje kojom promoviraju svoj prvi album "You Surf We Send Piranhas" izdanog na etiketi vrhunskog naziva, Napravi Zaedno. Na račun koncerta ja sam si priskrbio CD i majicu s kojima sam danas izvodio drugi Zagreb Pride paradirajući u autu nabijajući "Attack Of The Radiation Crabs". Molokai zaslužuje više pažnje od kućnog pornića Shannyn Sossamon. Makedonija možda nema mora, ali kladim se da su Prespansko i Ohridsko jezero puna pirana.

Dokazujući da ipak još svi Zagrepčani nisu otišli na more, surf šmekeri Pistolrays odsvirali su sjajno otvaranje jučerašnje koncertne večeri u Attacku. Pistolraysi polako dobivaju reputaciju benda s kojim ne možeš pogriješiti. Tko god je već gledao ovaj Zg surf ansambl zna da se ne radi o bendu iz lokalnog atomskog skloništa kojem je eto surf simpatičan već o punokrvom, ozbiljnom bendu koji je pristupio stvaralaštvu studiozno i sa željom obilježavanja žanra na njima svojstven način. Tko nije još pogledao Pistolrayse ima se čemu radovati, jer su momci sa svakim koncertom odlučniji, fokusiraniji i opušteniji. Repertoar se proširio pa tako uz uspješnice sa prvog EP-a "Moon Riot" (što uključuje svih pet pjesama) sada možete čuti i barem još toliko novih pjesama koje se pripremaju za izlazak na jesen.

Imidž momaka iz kvarta daje susretu s Pistolraysima notu prijateljskog okružja. Njihov surf, za razliku od Molokaija, je na puno pitomijim plažama i valovima. Naravno, da će sada svatko tko je čuo "Moon Riot" moći reći da njihov repertoar i nije toliko umjeren, no Pistolraysi svoje daske definitivno koriste na valovima linearnije putanje. Čak i kad se radi o većim i žešćim valovima oni uglavnom idu od točke A do točke B. Molokai pak zvuče kao glazbeni ekvivalent igranja PacMana, puni oštrih zaokreta i osjećaja kao da vas naganjaju duhovi ili barem pirane.

Glazbeno diferencirani, ali kvalitetom i zanosom unificirani i Molokai i Pistolraysi su koncertom u Attacku ostavili duboki glazbeni trag čak i ako je bio pred par desetaka ljudi. Premda je surf pod hrvatskim/balkanskim nebom nezahvalan žanr primjer Bambi Molestersa, a polako i Threesoma, dokazuje kako se srčanošću pomiču i planine i doline i neba, čak i ona hrvatska/balkanska. A ako čega ovi bendovi imaju, uz odličan repertoar, jest srca. Večer za prepričavanje, bendovi za preporučivanje.

www.napravizaedno.com/en/frames/bands/molokai.html
www.facebook.com/molokaiau
www.youtube.com/watch?v=cMEbufZC9c0
www.pistolrays.bandcamp.com