Hajp je značajan. Manje je važno tko ga i kako stvara, na koncu se broji samo je li uspješan i opravdan. Uspješnost je mjerljiva, broji se u prodanim kartama za koncert, prodanim albumima, broju downloada, skroblanja na Last.fm-u i na još milijun načina, a opravdanost je ipak subjektivna i vrlo fluidna kategorija i to ne samo zato što će mnoga zavedena ovčica ionako tvrditi da nije žrtva hajpa, već je u tom vlaku otprije, među prvima je otkrila dotičnog izvođača, s njegovom je materom ovce čuvala i slušala njezine jadikovke kako mu baba još dida prebolila nije.

Ima tih primjera koliko ti srce želi, a nekoliko najupečatljivijih su ona ludnica s bezveznom Chinawoman od prije koju godinu kada su me i ljudi koji inače uopće (ali uopće, nikada i nikako!) ne idu na koncerte pitali hoću li ići i bili skroz ushićeni što ova dolazi, drugi je Lovely Quinces koja prošlog četvrtka rasprodaje Mali pogon u Tvornici, a onda publika dok ova svira svoju vjerojatno i najprepoznatljiviju pjesmu, izvrsnu "Wrong House" koja je i bila zamašnjak hajpa, komentira kako je riječ o obradi. Treći je primjer koncert koji vam stoji u naslovu ovog teksta.

Sva tri hajpa bijahu uspješna, a o opravdanosti bi se moglo razgovarati. Prvi ne, drugi da, treći možda. Ako se mene pita.

Podsjetila me ta priča s Molly Nilsson na Chinawoman i prije nego što sam, došavši u Močvaru, shvatio da tu postoji i taj hajp moment odnosno, recimo to tako, negativne manifestacije hajp momenta u vidu persona koje su blago do potpuno nezainteresirane za ono što se ima zbiti na pozornici. Podsjetila me zato što u njihovoj glazbi primjećujem određene dodirne točke. Onda opet, Molly ponekad poslušam, Chinawoman nikada.

(Nemojte me krivo shvatiti; iako nisam baš neki filantrop, masu prezirem, a u gužvi se ne osjećam najugodnije i čitavo vrijeme balansiram na rubu napadaja panike - volim krcate klubove. Volim kada bendove sa mnom gleda mnogo ljudi. Volim kada ti ljudi skaču. Volim kada pjevaju i vesele se. Ili se ne vesele. Mislim, ne smatram da je moja motivacija za odlazak na neki koncert nužno plemenitija od motivacije nekoga tko se ide samo družiti ili misli da je kul negdje biti viđen (je, ja sam takav glazbeni connoisseur da uvijek idem isključivo zbog glazbe, uvijek sam u prvom redu čvrsto sklopljenih vjeđa i usredotočenog izraza lica, kako da ne), ali trudim se biti pošten sam pred sobom, ali i prema istinskim fanovima pa ako me već to na pozornici ne zanima onda lijepo odem vani pušiti ili odem na šank ili se odem družiti jer to i jest ono po što sam došao ili odem štajaznamgdje.)

Uglavnom, gužvetina. I to je sasvim dobro, gužva je dobra. Bio sam u nekom blagonaklonom raspoloženju pa me nije živciralo niti to što se malo dulje čeka na piće (iako me to inače redovito ražesti, kao da u klubu ne znaju koliko je karata prodano pa ne mogu angažirati još jednog konobara za tu večer), a ni primjetno veća gustoća homo sapiensa po četvornom metru u wc-u, ali i drugim prostorijama. Kažem, bio sam čak i mrvicu razgaljen svim tim ljudima jer su bili veseli pa je i moja blagonaklonost ubrzo počela mutirati i poprimati obličje nečega što bi se, čak i kod mene, gotovo moglo nazvati veseljem.

Njega mi nije pokvario ni ManMachine, ali mi ga bogme nije ni popravio. Uzevši okolnosti u obzir, to je sasvim solidna bilanca. Prepoznao sam simpatičnog očalinka koji je nekoć radio u Booksi, a sada pred publikom nastupa sa sintesajzerom i mikrofonom. Na ovom prvom pritisne neku tipku pa onda krene matrica, a na ovaj drugi znate što radi. Pjeva, naime.

E, da, to pjevanje je mrvicu problematično jer čovjek više mumlja nego što pjeva, a riječi bi tu, valjda, trebale biti važne, ali nitko se nije bunio pa se nisam bunio ni ja. Valja istaknuti kako je ulogu predizvođača ispunio fantastično jer ma koliko meni sve te pjesme djelovale isto i razmjerno nezanimljivo, ljudi u prvom redu su se baš veselili i bilo im je lijepo.

Kada se ovaj povukao u zapozorje (ne zajebavam se, to vam je hrvatska riječ za backstage) atmosfera je postajala sve uzbibanija (ne zajebavam se, to vam je riječ koju hrvatski pisci jako vole isto kao što novinari i urednici Jutranjeg vole „flambojantno“, što ćete, svakoj budali njegovo zadovoljstvo) u iščekivanju zvijezde večeri. Srećom, nismo je morali dugo čekati. Izišla je Molly na pozornicu s tim svojim transseksualnim šarmom i tom platinastom kosom za koju još uvijek nisam siguran je li riječ o vlasulji ili ne, a provjeravati izbliza nije bilo opcija, ne te večeri. Njezin je izlazak izazvao pravu buru oduševljenja (ne doslovno, jasna stvar, to bi prije bio neki maestralić ako ćemo o zračnim strujanjima koja su proizveli ekscitirani fanovi, ali nije tu važna snaga vjetra, već snaga osjećaja) i prvi redovi se nisu libili otvoreno pokazivati svoje oduševljenje.

I tako je počelo. Laptop. Matrica. Ona pjeva. Ako vam to ne zvuči kao neka luda zabava, možda ste u pravu. Šteta je što gospođica Nilsson ne nastupa s nekim bendom bez obzira na to što bi to bilo skuplje i organizacijski kompleksnije, ali ovako njezin nastup već nakon četiri ili pet pjesama počinje nalikovati na karaoke u vatrogasnom domu. Tome još valja dodati da ova Šveđanka čije studijske snimke inače zvuče i više nego solidno, baš pošten i lijep synth-pop, nije baš kraljica scenskog nastupa. Hoću reći, ne miče se s mjesta.

Znam, da, možda pretjerujem i možda su me rokenrol bendovi razmazili pa očekujem da se gore, preda mnom nešto zaista i zbiva, ali ovaj statičan i monoton nastup mene nije uspio držati zaintrigiranim dulje od dvadesetak minuta. Kako mi je koncentracija padala tako sam se povlačio prema dnu dvorane i izlazu na dvorište ne želeći smetati onima kojima Molly nešto znači, a takvih je zbilja bilo.

Sve u svemu, nije ovo bila promašena večer, daleko od toga. Močvara je bila lijepo puna, obožavatelji su došli na svoje, putnici namjernici su reagirali svakojako, od strpljivog praćenja nastupa (vjerojatno iščekujući katarzu koja se, morat ću pretpostaviti, ipak nije dogodila) pa do neskrivenog razočaranja, žrtve hajpa su sutradan uvjeravale svoje promućurnije prijatelje da su propustili najbolji koncert ikada, to vam je ta moć samozavaravanja, a u meni je sazrela misao kako je danas stvarno lako imati bend. Laptop, mikrofon i svijet je tvoj.