Koncert kojim se sinoć legendarnokultna radijska emisija Zvuk sobice u Močvari pozdravila sa svojim slušateljima i prijateljima više je, kako i priliči, nalikovao na zabavan oproštajni tulum negoli na festival na kojem su bendovi i njihove svirke u prvom planu. Iako je lajnap bio sastavljen od imena koja čine vrlo dobar stilski i kvalitativni presjek aktualne alter/indie situacije zagrebačke scene, prevladavajuća atmosfera u više nego solidno popunjenom klubu bila je ona društvenih aktivnosti nadoknađujućih razgovora i vrćenja tura pića s ekipom, dok su se sami bendovi slušali neki više, neki manje posvećeno. Mojem konkretnijem angažmanu čavrljanja s ljudima koje osobno dobro poznajem, a činilo se da su se sinoć u Močvari i usprkos trulom vremenu okupili ama baš svi koje znam, pridružilo se i rastuće kuženje kako se gotovo pa svake od prisutnih faca sjećam iz viđenja s milijuna koncerata koje sam posjetio otkako sam se krajem devedesetih dokoturao do studiranja u Zagrebu. Mnoštvo je to simpatičnih faca kojima uglavnom uvijek i uglavnom srdačno kimnem glavom u prolazu, makar u životu (još) nismo prozborili ni jednu jedinu riječ.

U takve svakako spada i većina skupine koja je među sobom šejkala uređivačko-voditeljske dužnosti kroz sve ove godine postojanja emisije koju sam, mea culpa, slušao, mislim, tek jedan jedini put u životu. Jebiga, njezin termin emitiranja petkom predvečer mogao me je uhvatiti samo na dvama mjestima, ili u gradu ili u carstvu snova, čemu treba pribrojiti i moj instinktivan zazor od slušanja radija – ja slušam svoje albume! Playliste na koje sam nailazio i priče koje sam o emisiji čuo, međutim, uvijek su mi je držale u bliskom kontaktu načelnog podupiranja i poštovanja, da bih naposljetku neke od njezinih vedeta i osobno upoznao, primjerice Vatroslava koji je bubnjajući u jednom bendu sinoćnji program otvorio, da bi ga derući glasnice i gitaru u drugome nekoliko sati poslije i zatvorio. Moj je dojam da se emisija gasi iz normalnih razloga zasićenja, gubitka entuzijazma i dobitka drugih obaveza, pa za njom zapravo ne treba uopće pretjerano žaliti, koliko je se sjećati kao jednoga slatkog svjetioničića vazda uzburkanih mora hrvatske nezavisne scene. (izrigat ću i ja sam, slobodno dajte)

Iako su najave koncerata lijepo i čitko spominjale nastup Marshmallowa, bez množinskog s na kraju imena, Matija Haba se sinoć na pozornicu nije popeo sam, nego kao dio one iste peteročlane postave koja je do prije koju godinu-dvije odradila nekolicinu daleko najboljih koncerata Marshmallowsa kojima sam osobno svjedočio. Pozdravljajući se od Zvuka sobice, bend se sinoć pozdravio i s jednom etapom svojeg puta jer se šuška kako će se postava opet proroštati i osvježiti novim članovima. Ajde, vrlo dobro znamo kako su kod Matije stalne samo tri stvari, mijena i odugovlačenje, ali i prekrasne melankolične pjesmice koje se izvrsno slažu upravo uz ljupko ime emisije. Tako da nikakve brige oko budućnosti benda nema, jedino što je sad već doista smiješno kako album koji je još prije tri godine bio skoro pa skroz gotov još uvijek nije vani, pa najdivnijost otočne samoće 'The Last Tourist In Town' možete uživati samo na koncertima. Možda je tako i bolje, ako ste melankolik Matijina i mojeg soja, da vas previše ne omami.

Poslije Marshmallowsa svoj sam interes preusmjerio prijateljima i pivu, a nizanje opasnijih bendova za pravije muškarce sam slušao tek kao pozadinu planiranjima odlaska na Japandroidse i u Ljubljanu te reminiscencijama na zlatne dane ponosa i slave kakve su neizbježne u ovakvim situacijama i okruženjima. Od žešćeg Tankera i neukrotivih Peach Pit mnogo su mi se više svidjeli Storms, i to pogotovo prvi dio njihove svirke, ispunjen kraćim, efektnijim komadima koje bi uz eventualni vokal bez krzmanja prisvojio kao dio alternativnijeg odjela moje slušalačke korporacije. Ovako, maksima Pisma je samo kad se piva!, do koje je trust pijanih mozgova došao nakon višesatnog analiziranja, dovoljno dobro objašnjava zadržavanje moje rezerviranosti, koju ću prvom prigodom odlaska na neku samostalnu bendovu svirku spremno staviti u stanje mirovanja. Pravovjerni hard core grupe Sentence također nije moj par koža i žica, pa me ni činjenica kako su te žice svirale dvije simpatične zgodne cure nije mogla pridobiti za koncentriranije slušanje, makar su se do terase u nekoliko navrata progurali i melodičniji elementi.

Iz zvuka KinoKluba melodični se elementi ne moraju progurivati prema slušateljima, jer su ionako u prvom planu, što je mojim osjetljivim ušesima došlo kao žuđeni oblog nakon nekolikosatne izloženosti glasnom bildanju. Razigran se, skočan i estradnim susjedstvom ovjeren pankić o curama i ispitima na prvi, a možda i još koji, pogled teško slagao s više underground ostatkom sinoćnjeg programa, ali iskreno mislim kako o takvim stvarima ne treba razbijati glavu sve i da ne postoje prijateljsko-poznaničke veze članova benda s vodstvom emisije. Sva proturječja vezana za ovu grupu još su uvijek jednako aktivna barem kao i kada sam sam prvi put na Gorili analizirao njihovu pojavu, ali to znači i da su sve dobre strane ostale nepromijenjene. S novim bubnjarom u postavi, bend zvuči jednako zabavno i neobavezno kao i prije, a provjerenom su nizu hitova s prvog albuma sinoć pridodali i nekoliko novih – prvi je dojam ipak manje zaraznih – pjesama, od koju sam jednu zapamtio kao jasno inspiriranu sveprisutnim Geslajtima. To mi je uvijek drago čuti, posebno kao dio dobrodošle zafrkancije na kraju jedne izrazito ugodne večeri.

Međutim, planirani kraj nije bio kraj (još mi jednu pivu daj!), jer su se kao skriveni bonus track pojavili i Sunny-Side Up! (kako ime otkrivaju poluslužbene informacije ovog povjesničara, kojem je projekt u svoje vrijeme bio izmakao iz uhokruga), ovom prigodom kvartet sa spomenutim Vatroslavom na gitari, Narančom na basu te bubnjarem i pjevačicom Cripple And Casino na, a, pogađajte tri puta s kojim ulogama? I onda se nešto što je po svemu sudeći trebalo biti ekvivalent emotivnom pijanstvu revanja uz akustaru u kužini na kraju nezaboravnog tuluma pretvorilo u, doduše, upravo i točno to, ali i fenomenalan vrhunac cijele večeri, super pogođena obrada 'In The Mouth A Desert', koja je, vjerujem, bila upečatljiva i čudacima koji nisu fanovi Pavementa. Pjesma je sama po sebi zakon, a zvjezdana ju je bend-sekcija Zvuka sobice odsvirala i odvrištala odlično, opraštajući se od svoje emisije jednim od svojih, pretpostavljam, vječnih favorita. Možda sam emisiju zaista trebao slušati češće.

Foto: Dražen Smaranduj