Za početak, krenimo od onoga što je stvarno bitno, krenimo od glazbe. Vijay Iyer na klaviru, Stephan Crump na kontrabasu i Marcus Gilmore na bubnjevima održali su zbilja dobar koncert modernog (a ne “modernog”) jazza u Lisinskom. Vijay Iyer u svoje skladateljske sklonosti i stil istovremeno ugrađuje dobro poznate elemente jazza i nasljeđa američke glazbe, uglavnom post-bopa, ali se otvara i prema modernim strujama u jazzu, afričkoj i indijskoj folklornoj glazbi pa i, pomalo nevjerojatno, zvukovima popa ili hip hopa. U njegovom je stvaralaštvu moguće prepoznati zbilja puno različitih utjecaja i zvukova upakiranih u vrlo koherentnu cjelinu koja je nadopunjena Iyerovom osobnošću i zaokružena virtuoznom izvedbom. Rezultat je glazba koja zvuči vrlo jedinstveno i za koju je teško pomisliti da bi je mogli pripisati ikome osim Iyera.

Iz svega navedenoga postaje jasno da se Iyer ne boji ispitivati granice forme jazz-trija, iskušavati nove pristupe unutar paradigme post-bopa pa čak i zaroniti u vode aritmičnosti, a sve to čini nevjerojatnom lakoćom i s puno šarma (neki mu to i zamjeraju). Izričaj trija općenito krase vrlo sofisticirani i zanimljivi ritmovi, ponekad iznenadne promjene tempa i zahtjevne strukture. U glazbi se javljaju i, primjerice, začuđujuća harmonijska istraživanja na klaviru dok ritamska sekcija istovremeno postaje kohezivni element. Ponekad su i samo tri riječi dovoljne da opišu zvuk trija: melodično, ritmično, plesno! Jer, da, na ovu se glazbu dade i plesati. Sve u svemu, Iyer, Crump i Gilmore stvaraju prilično kreativnu verziju klasičnog jazz-trija, a najbolje funkcioniraju upravo kada se do kraja oslobode okova te tipične forme i dopuste si potpunu slobodu. Srećom, to se događa relativno često. U tim me trenutcima trio znao podsjetiti i na izvrsni Harris Eisenstadt September Trio koji kao da Iyerov pristup pomiče još korak dalje.

Sam Iyer pijanist je iznimne tehnike i moćnog zvuka, od jednostavnijih melodija pa do brzih, zakučastih staccata i zamamnih arpeggia, tijekom cijelog nastupa teško je prestati se diviti njegovom pristupu. Iako je u formi trija ipak ponešto podređeniji glazbi i ograničen prisutnošću ostalih glazbenika nego što je to slučaj na samostalnim nastupima, njegova se izvedba i izražajnost probijaju kao glavna snaga u bendu. To govori puno s obzirom na to kakvi su znalci Crump i Gilmore i s obzirom na način na koji oni izvrsno komplementiraju Iyerove fraze. Unatoč svemu, Iyerov izričaj najčešće je u prvom planu i ne može ga pokoriti ni ovom prilikom zbilja preglasni zvuk bubnja. Čini mi se da sam najviše uživao upravo u trenutcima dok je Iyer gotovo pa sam svirao, dok je ritamska sekcija bila prigušenija i davala nam priliku da u punom sjaju osjetimo spoj kreativnosti i sjajne tehnike ovog mladog virtuoza.

Zapravo zadivljuje lakoća kojom se ovaj trio, ova tri izvanredna glazbenika i individualca snalaze u obradama pop-pjesama, izvedbama jazz-standarada i autorskih skladbi. Iako mi se čini da su potonje najjači dio odsviranog materijala, trio i “tuđe” pjesme čini svojima te kroz pametno prekrojene aranžmane slušateljima daje jedan novi pogled na dobro poznate klasike.

Skladbe poput “Abundance” (izvorno skladane za dva klavira) ili obrade Michaela Jacksona (sic!) i Dukea Ellingtona (divna “The Village of the Virgins”) otkrivaju i liričnu, gotovo romantičnu i vrlo melodičnu Iyerovu stranu (rekao bi jedan moj prijatelj, “ženstvenu”). Nije riječ o razini afektiranja kakvu je pokazivao Michel Petrucciani ili koja krasi Keitha Jarretta, ali svakako je i to jedna od bitnih značajki njegova pristupa koja se nazire kroz na trenutke klinički preciznu izvedbu.

Ako bih tražio neke zamjerke koncertu, bio bi to kao prvo preglasni bubanj koji je tu i tamo gušio sve ostale zvukove i kao drugo moja percepcija da je u cijelom zbiru zvukova, kemiji među glazbenicima i općenito u atmosferi nedostajala neka sitnica (ne nužno sviračke prirode) koju mi je teško kvantificirati a koja “vrlo dobre” koncerte dijeli od “izvanrednih”.

No, unatoč tim manjim zamjerkama, bila je to uistinu lijepa večer i dva vrlo ugodna sata provedena u Lisinskom. Iako je Iyerov koncert pomalo pretenciozno (eufemizam) i pomalo nepošteno najavljen kao “koncert najboljeg benda i najboljeg pijanista na svijetu”, ispostavilo se da ta tvrdnja možda i nije tako daleko od istine.

Za kraj, osvrnimo se na neke stvari koje nemaju usko veze s ovim koncertom niti utječu na njegov značaj i kvalitetu. Osvrnimo se na neke “tehnikalije”. Priča počinje ovako: Svake godine krajem lipnja ili početkom srpnja s velikom dozom zavisti gledam na naše susjede Slovence i, specifično, Ljubljanu. U tom se razdoblju svakog ljeta, naime, odvija tamošnji vrhunski jazz-festival koji neprestano dovodi glavna imena onog najživljeg i najkreativnijeg dijela svjetske džezerske scene. S druge strane, “naši” su jazz-festivali zapeli u prošlosti pa imamo prilike uglavnom gledati nekakav džezerski mainstream i glazbenike koji su na vrhuncu stvaralaštva bili prije trideset, četrdeset ili više godina. Riječ je redom o izvođačima i sceni koji su opterećeni prošlošću, izvođačima i sceni koji su usko vezani uz be-bop ili u najboljem slučaju post-bop, izvođačima i sceni koji negiraju bilo kakve moderne razvojne puteve jazza. Kada bi bili malo zlobni, mogli bi zaključiti da je uvjet za nastup na pozornici u Lisinskom dosegnutih šezdeset godina životne dobi ili barem šezdeset “međunarodnih priznanja i nagrada”. Valjda je to nužno za privlačenje publike željne prestiža. Kakvi kriteriji, takvi i izvođači pa nam je takav pristup u Zagreb tijekom posljednjih godina doveo i neke legende jazza koje danas žive isključivo na staroj slavi. To su izvođači čiji će mi koncerti ostati u pamćenju kao “odradili smo i to, stigli smo uživo poslušati kultnog glazbenika” umjesto da me očaraju izvedbama. No dobro, sve je to tema za neku drugu priliku.

Što zapravo prethodnim odjeljkom želim reći? Njime želim naglasiti vrijednost onoga što se jučer zbivalo u Lisinskom i želim istaknuti kontrast koncerta Vijay Iyer Trija s uobičajenim džezerskim nastupima na istom mjestu. Gostovanje Vijaya Iyera u Lisinskom u rangu je iznenađenja koje su nam priuštili kvalitetni nastupi poput onih Christopha Stiefela, Gonzala Rubalcabe ili Jasona Morana. Iyer je prije nekoliko godina samostalno nastupio u kazalištu &TD, ali čini se da je prvo trebao dobiti MacArthurovu stipendiju kako bi postao zanimljiv organizatorima zagrebačkih “etabliranih” festivala. U svakom slučaju, organizatorima na čelu s umjetničkim direktorom festivala jazz.hr/jesen, Davorom Hrvojem, upućujem zahvalu za dovođenje ovog izvrsnog pijanista i njegova zanimljiva trija. Nadam se da je to naznaka bolje budućnosti što se jazza u Zagrebu tiče.

Foto: vijay-iyer.com