Moram priznati da sam, htio ne htio, ne samo pripadnik nego i opominjući primjerak jedne poprilično lijene i razmažene generacije, odnosno barem onoga njezinog dijela koji rukama zna samo nabadati po tastaturama i pucati trice na obližnjem terenu. Tako da se moj najveći horor odaziva na ime majstori u kući, jer se nerazumijevanje i čarolija vještine kojom navedeni sređuju stvari u pravilu prelije i u posudu teškog stresa koji oslobađa nužnost čišćenja za obavljenim poslom. Prošli četvrtak, cijeli sam dan ususret večernjem koncertu Kurta Vilea u Tvornici (o kojem pišem tek sad jer se ispriječio život) proveo pod opterećenjem koje se sa strane ili iz ove perspektive može doimati komičnim, ali koje je za vrijeme svojeg trajanja bilo itekako stvarno, da bi počelo jenjavati taman negdje pri kraju same svirke, dodatno mi otežane pogrešnom akupunkturom razgovora koje se moglo izbjeći i pogleda koje nije trebalo uhvatiti. Ovo neće biti još jedna priča o ljekovitoj moći muzike, ili barem neće biti samo to; ovaj sam uvod skicirao kao šlagvort prije sljedećeg pitanja – jesam li u četvrtak uopće bio pošten prema onoj koja je uvijek bila najpoštenija prema meni, prema muzici?

Naime, da me je te večeri na rasporedu zgubidanjenja čekalo unaprijed dogovoreno piće, priku bih bio nazvao s planom odgode, jer sumanut i izmješten ne bih bio kvalitetno društvo. Čitanje knjige ne bi dolazilo u obzir, kao ni gledanje filma ili serije, a, jebemu sve, bio bih izbjegao čak i basket, da se dekoncentriran ne gubim u gubljenju partija. Ali koncert je koncert, je li, na koncert se uvijek mora ići, koncerti dolaze na prvo mjesto. I mada znam da su prema slavnome zamišljenom ugovoru izvođači ti koji nešto moraju pružati publici, svejedno sam se, kao čovjek koji se muzici žarko želi odužiti na svemu što mu je ona pružila, uhvatio u razmišljanju kako u četvrtak ne ispunjavam svoj dio pogodbe. Čistog i od nervoze ispražnjenog mozga, na koncertu bih zasigurno bio uživao i još više, odnosno češće, a ovako sam sa sobom ponio i određenu pregradu, koju su Kurt Vile i njegovi prateći The Violators (a i Lovely Quinces, koja je svojim očekivano lijepim nastupom otvorila program) ipak uspijevali probiti i više nego samo povremeno, ali ipak ne i konstantno od početka do stotinjak minuta udaljenoga kraja.

Muzika Kurta Vilea, međutim, upravo jest pogodna kao donekle uspješno sredstvo za odagnati oblake koje te slijede, i to prvenstveno zato što koliko god ugođajno bilo čvrsto definirana, uopće nije tvrdoglavo usmjerena. Iako jednostavni ali efektni tekstovi vrlo izravno svjedoče autorove misli, ako je Vileova muzika o ičemu onda je o samoj sebi, odnosno o ugodi i užitku koje sam Kurt Vile osjeća i prima stvarajući je. Prema svemu je sudeći riječ o mirnom, zadovoljnom i realiziranom čovjeku, koji muzikom ne egzorcira svoje demone niti oplakuje prošle i buduće poraze; osiguravši si svoju mirnu životnu luku, prebiranjem po gitari hrani si svoje, gotovo isključivo, kreativne nagone. Ne mislim da išta loše ima ni u obratnoj situaciji, dapače!, ali Vileu muzika nije sredstvo nego cilj, i to cilj koji je već dosegao. Zato ona sjajno funkcionira kao pozadinska podloga, ne zato što je prazna ili jeftina, nego zato što se lijepo slaže sa svime što joj se ponudi. Kao takva me u četvrtak navečer svakako uspjela pokrenuti i oraspoložiti, jednim dijelom svojim strpljivim slušanjem, drugim dijelom svojom neizbježnom atmosferom opuštenog prihvaćanja.

Potpuno mi je jasno da bi takvom stilu radikalnija ili frekventnija uzbuđenja zapravo nagrdila razlikovni identitet, ali kad ti je prosječno trajanje izvedene pjesme negdje oko sedam minuta, a o amplitudu razvoja tempa ne bi mogao zapeti ni miš, onda bi bilo preporučljivo smanjiti cjelovečernje trajanje svirke. Gledajući kvartet na pozornici, doduše, i ta se primjedba razjasnila kao promašena, jer je bilo očito da su svoj stoner-pop Violatorsi izvodili propisno inspirirani motivacijskim biljem, zbog čega je njima vrijeme jednostavno teklo drukčijom brzinom – jebiga, znao sam da se moram napušit! Od nekoliko sam ljudi čuo kako im se doživljaj unesenosti u svirku spuštao tijekom druge polovice koncerta, što razumijem, ali se osobno previše ne slažem. Razumijem iz razloga koje sam već naveo, jer se Kurtova neilyoungovska svojeglavost i prošli tjedan manifestirala balansiranjem između dva ionako srodna ritma, s rijetkim iskakanjem u konkretnije krkanski južnjački rock tipa 'KV Crimes'. A ne slažem se zato što je u takvim situacijama uvijek teško izabrati koju je pjesmu trebalo izbaciti – moj odgovor: nijednu, sve su bile jako dobre – plus su četiri posljednje stvari regularnog dijela meni osobni osigurale vrhunac cijeloga koncerta.

Kako je na gore spominjanu tortu kućnih radova trešnjicu stavilo brzinskim tuširanjem izazvano začepljenje desnog uha (sad napokon imam opravdanje ako se ne složimo oko neke svirke!), to sam možda potpuno pogrešno doživio sam zvuk, ali već kod uvodne epopeje 'Wakin On A Pretty Day' učinilo mi se kako bend zvuči znatno parcelizirano, heterogeno po pitanju pojedinih instrumenata, ne onako zajednički umočeno u omamljujuću hipnotizirajuću melasu kao na lijepome aktualnom albumu 'Wakin On A Pretty Daze'. Jedino što se nije bistro razaznavalo bio je Kurtov vokal tijekom rahle komunikacije s publikom; sramežljivog se majstora koji se radije izražava gitarom i pjevanjem ama baš ništa nije razumjelo, što je bilo izrazito šarmantno, a i ostavilo me u uvjerenju da je ovo bio prvi gostujući muzičar koji nije osjetio potrebu objasniti cijelom klubu (vrlo solidno popunjen pregrađen veliki pogon) kako mu je ovo first time in Croatia. A mi mislili sedmi! Upravo kada je nizanje ljuljački od pjesama za razvaljene podrumske filozofe priprijetilo blagom dosadom, došlo je do promjene prevladavajućeg ugođaja koncerta, što je pokazalo kako Kurt ipak nije isključivi who-gives-a-fuck frajer, orijentiran samo na zabavljanje samog sebe.

Nakon što se bend poslije kode 'Ghost Town' na neko vrijeme povukao sa stejdža, Kurt je sasvim sam odsvirao 'Snowflakes Are Dancing' i 'Peeping Tomboy', nastavljajući jednaku pažnju pridavati aktualnoj ploči i od većine ipak voljenijoj prethodnici 'Smoke Ring For My Halo' (meni je ipak nova bolja, samo da napomenem). Mnogi su Kurtovu kantautorsku personu uspoređivali s Elliottom Smithom, što se u ovim izvedbama čulo ponajviše, iako ne baš i pretjerano, ali što ću poduprijeti barem zbog neispunjene želje da se Elliott nikad nije osjetio ponukanim nožem izrezati bol iz svojeg srca. Povratak grupe predstavio je zlog brata blizanca ovome akustičnom vrhuncu, jer se bend sručio u fini, opojni noise-motorik freak-out 'Hunchback' te fenomenalne 'Freak Train', potpuno dostojne radova Kurtova prijatelja Adama Granduciela u čijem je sjajnom bendu The War On Drugs nekada svirao. A s obzirom na to da je nevelik kvalitativni pad nadoknadio golemim tržišnim skokom te pravom na autorsku slobodu, teško je Kurtov potez napuštanja tog benda nazvati pogrešnim. Ovako imamo i njega i njih. Set lista: Wakin On A Pretty Day – Jesus Fever – Was All Talk – KV Crimes – On Tour – Shame Chamber – Girl Called Alex – Ghost Town – Snowflakes Are Dancing – Peeping Tomboy – Hunchback – Freak Train – BIS: Baby's Arms – He's Alright

Foto: facebook.com/LovelyQuinces