Iako je većina publike ipak došla vidjeti i poslušati Meshuggah, a ne Decapitated, već je na nastupu tih Poljaka svoje mjesto u Velikom pogonu zauzeo nezanemarivi broj ljudi što je uključivalo i sto do dvjesto zagriženijih fanova. Počelo je dobrom posjećenošću i u dobroj atmosferi, posebno s obzirom na rani početak koncerta (20:30). Decapitated je bend koji ima zbilja zanimljivu, ali i tragičnu prošlost. Njihova se priča proteže od osnutka 1996. kada je najstariji član imao svega 16 godina, prvoga albuma 2000. godine i epiteta najvećih nada tehničkoga death metala i poljske scene, preko izvrsnih albuma poput "Nihility" (2002.) i "Negation" (2004.) pa sve do smrti bubnjara, Witolda "Viteka" Kiełtyke, 2007. godine. Te godine nekako prestaje i zlatno razdoblje benda pa nisam bio siguran kako će zvučati uživo, posebno ako uzmemo u obzir da su prošle godine promijenili i basista (Paweł Pasek) i bubnjara (Paweł "Pawulon" Jaroszewicz). No, kako zvuče? Ukratko, zvuče uvjerljivo, zvuče dobro te su i dalje sposobni odsvirati odličan koncert i animirati publiku. Ipak, na trenutke se može osjetiti nedostatak onog specifičnoga spoja tehničke profinjenosti i izražene brutalnosti koja ih je ranije krasila. Nisam siguran mogu li se ti nedostatci opravdati promjenama postave ili je riječ o nekom novom smjeru za bend. To, nazovimo ga tako, “pojednostavljenje” pojedinih dionica posebno je uočljivo kada su u pitanju bubnjevi. Trenutni bubnjar nažalost nije na razini na kojoj je bio wunderkind Witold Kiełtyka. Unatoč tome, odsvirali su vrlo dobar koncert sastavljen uglavnom od pjesama s posljednjeg albuma ("Carnival Is Forever") i nekoliko sa starijih albuma što je sve skupa trajalo 45 minuta. Taman. Publika je, naravno, najbolje reagirala na pjesme s albuma "Nihility” pa se u jednom trenutku čak stvorio omanji moshpit. Zvuk je, ako zanemarimo nekoliko minuta tijekom kojih je desni dio razglasa utihnuo, bio jako dobar što je sada već i očekivano za veliki pogon u Tvornici.

Od Decapitateda nisam bogznašto očekivao pa sam dobio jako dobar koncert. Od Meshugge sam očekivao jako puno, ali sam se istovremeno bojao da bi njihov stil tehničkoga metala mogao biti malo previše sterilan uživo. Nažalost, jednim sam dijelom pogodio.

Otprilike pola sata nakon koncerta Decapitateda, svjetla se u Tvornici gase te s pozornice počinje bljeskati rasvjeta te se iz razglasa začuje karakteristično zujanje. Bend izlazi i sa “Swarm” započinje sat i pol brütalnoga tehničkog metala. Slično kao i Decapitated, bend na trenutnoj turneji pretežno svira noviji materijal odnosno pjesme s posljednja dva albuma, "obZen" i "Koloss", koji su srećom odlični i pripremljeni prema provjerenoj formuli istrzane, poliritmične fuzije math, progresivnog i ekstremnog metala uz zdravu dozu džezerskih fora. Formula koje se bend, uz neke iznimke i čudne izlete, drži od početka karijere. Osim zadnja dva albuma, u set listu je uključeno i nekoliko pjesama “za fanove” sa starijih albuma, ali ne i s prva dva albuma.

Za razliku od Fear Factoryja koji su nas također posjetili relativno nedavno, za Meshuggah imam osjećaj da su i dalje u naponu snage. Nije riječ o istrošenom bendu niti su potonuli u kreativnom smislu. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je nešto nedostajalo tom koncertu. Fredrik Thordendal, Thomas Haake, Jens Kidman i kompanija odsvirali su koncert bez greške, rutinirano, uz dovoljno kontakta s publikom i s prilično pametno izabranim redoslijedom pjesama. Nije me previše zasmetao ni prilično mlak, gotovo ravan i mekan zvuk koji se ipak popravio do kraja koncerta (istini za volju, produkcija na albumima ima slične karakteristike). Što me onda zapravo muči? Nakon dužeg razmišljanja zaključio sam da je problem u mom doživljaju ovakve glazbe koja mi je zanimljivija za slušanje i analiziranje kod kuće nego za neku zanesenost njome na koncertu. Povremena monotonost koja se javlja kao element same glazbe i prethodno spomenuta rutiniranost ne pomažu ispravljanju tog dojma. Moguće je da je većini ljudi koncert bio vrhunski doživljaj, ali ne mogu ne primijetiti da je publika na trenutke djelovala iznimno statično. Konačno, jesam li uživao u koncertu? Jesam. Jesam li očekivao nešto više? Jesam. C'est la vie...

Ono što me pak iznenadilo jest scenski nastup benda. Meshuggah, naime, imaju vrlo jednostavnu, a iznimno efektnu scenografiju koja se sastoji od velikog broja reflektora na pozornici uperenih u publiku. Sam bend stoji ispred tih reflektora pa publika vidi samo njihove siluete. Lightshow stvoren tim reflektorima prati glazbu, a za njega je najvećim dijelom zaslužan Edvard Hansson, maltene šesti član benda. Mogli bismo reći da on više “svira” nego što samo upravlja reflektorima. Taj “ples svjetlosti” savršeno prati i nadopunjuje izvedbu benda i stvara atmosferu i vizualni ugođaj koje se ne bi posramio ni Kraftwerk. Zbilja impozantno... osim ako niste epileptičar.

Sve u svemu, bila je to ugodna noć u Tvornici koja je završila taman na vrijeme da se svi stignu odmoriti do novog radnog dana u ovom ubrzanome, mehaniziranome društvu za koje Meshuggah predstavlja savršeni soundtrack.