Koncert koji su nam pripremili John Medeski (klavir i električne orgulje), John Scofield (električna gitara), Billy Martin (bubnjevi i udaraljke) i Chris Wood (električni bas i kontrabas) bio je pun pogodak. Njihova mješavina stilova, od bluesa i rocka do funka i jazza, očito dobro rezonira s raznolikim slušateljstvom pa je ovo bio i jedini koncert u sklopu ovogodišnjeg Vip Zagreb Jazz Festivala na kojem je zbog ogromnog interesa dodana još jedna tribina. Rasprodano je i to, a siguran sam da su mnogi ostali bez željene karte. Spoiler: sva su ta očekivanja i svojevrsni hype glazbenici potpuno opravdali. No krenimo redom.

Čast da otvore večer pripala je zagrebačkoj jazz-rock skupini Chui. Ovo je drugi put da ih slušam uživo i još me jednom, nažalost, nisu posebno oduševili. Kada sam ih prvi put gledao, u sklopu ovogodišnjeg Žednog uha, mislio sam da su kasni termin nastupa i druge okolnosti uzele danak te da će njihova određena lutanja i predugačke pjesme biti spašene kraćim setom koji im je namijenjen u ZKM-u. Nije se to dogodilo. Smanjio se samo broj odsviranih pjesama koje su ostale razvučene i pomalo naporne. Isti beat ponavlja se desetak minuta, promašene dionice saksofona (u maniri Kennyja G-a) na odsviranoj “baladi”, predugo zadržavanje u jamovima... takvi i slični propusti kvare sve ono dobro u njihovoj glazbi. A dobroga ima puno: izvrsni glazbenici (Toni Starešinić na klavijaturama i elektroničkim efektima, Vojkan Jocić na saksofonu, Janko Novoselić na bubnjevima), zanimljiv spoj instrumenata i jasna kemija među članovima benda, groove, osjećaj za ritam i atmosferu... Ipak, nešto jednostavno nedostaje. Nedostaje umjerenosti i one neke iskre da glazba postane uistinu uzbudljiva. Jer taman kad pomislite “e, to je to”, “to” se otegne do iznemoglosti ili raspadne u krivom smjeru. Šteta jer ispod tog se sloja monotonosti krije zanimljiv bend s puno potencijala. Palac gore za sviranje vlastitih skladbi, nešto što se rijetko događalo na ovom izdanju festivala.

Ono što smo očekivali od koncerta Billa Frisella, dobili smo od Medeski Scofield Martin & Wooda. Iako je njihov novi zajednički album “Juice”, s kojeg su bile sve odsvirane stvari, ugodan i zabavan za slušanje, tek uživo taj materijal postaje prava bomba. Sve skladbe zvuče mnogo uzbudljivije i bolje kada opušteni i vrckavi glazbenici nisu ograničeni trajanjem ploče niti studijskim uvjetima. A kad ih dodatno motiviraju burne reakcije publike, nema im kraja. Red obrada, red autorskih stvari, sve su pjesme poletne i vesele kao kontrast puno mračnijem materijalu kojim inače raspolažu Medeski Martin & Wood. Za razliku od spomenutog Frisella koji izvorni materijal ostavlja kakvim je uz samo manje preinake, za MSMW su obrade rock-klasika manje “obrade” a više samo podloga soliranju i jammanju. Prepoznat ćete temeljne melodije i teme iz tih pjesama, ali tu sličnosti prestaju. Struktura većeg dijela nastupa pratila je šprancu uvođenja teme pjesme da bi se zatim krenulo u soliranje, razmjenjivanje fraza lijevo i desno te putovanja u svakakvim smjerovima. Kad bi konačno konvergirali i vratili se na zajednički put, dolazilo bi do eksplozije groovea i energije. Njihov funk-jazz-rock-blues-mišmaš jednostavno je super za slušanje uživo, a zabavno ih je i gledati. Glazbenici su tako opušteni i nesputani, a opet toliko međusobno vezani.

Medeski fascinira bilo da svira klavir ili orgulje, Wood radi čudesa sa svojim električnim basom i kontrabasom, Martin je vrhunski bubnjar, a Scofield je Scofield, legenda gitarističkog jazza i fusiona. Iako su Scofield i Medeski “zvijezde” što se soliranja tiče, Chris Wood i Billy Martin također su oduševili svojim dionicama (posebno Wood!). Ipak, ostaje osjećaj da Scofield pomalo sputava bend i gura ih više u smjeru tradicionalnog fusiona kakvog on svira na vlastitim albumima. Također mi se na trenutke činilo da se Scofield malo gubio, bilo da je nestajao zvuk njegove gitare, bilo da je tijekom solaža djelovao kao da nije siguran u kojem smjeru nastaviti (nekoliko začuđenih Woodovih pogleda svjedočilo je tome). No to su manje zamjerke, bilo je stvarno odlično. Svirali su gotovo dva sata, a krcati ZKM primio ih je poput pravih pravcatih rock zvijezda. Jasno je da je riječ o prijemčivoj glazbi koja nudi puno štosa i vica pa ju je gušt slušati uživo čak i ljudima koji inače možda i nisu ljubitelji jazza. Dokaz tome jedan je od vrhunaca večeri te urnebes koji je nastao u publici tijekom izvođenja posljednje pjesme redovitog dijela programa, obrade “Light My Fire” The Doorsa. Što se kvalitete zvuka u dvorani tiče, za razliku od problema koji su pratili nastup predgrupe (prenaglašen bas, zamućenost), MSMW su imali gotovo savršenu zvučnu sliku.

Kao što sam i predvidio, nakon slabijeg početka jesenjeg dijela festivala, 10. Vip Zagreb Jazz Festival nastavio se izvrsnim koncertima (Christian McBride, Anat Cohen, itd.) te je na neki način kulminirao jučerašnjim nastupom otkačene i briljantne četvorke glazbenika. Možda su mi Medeski Martin & Wood i dalje draži kada sviraju vlastiti materijal bez gostiju (nastup u Opatiji 2009.), ali ovo je bilo vraški dobro i zbilja šteta za propustiti. Neka vam bude žao ako niste bili.