Nekim koncertima, unatoč najboljoj volji i fascinantnoj upornosti izvođača, jednostavno nije suđeno. Tako su jučerašnji nastup Matane Roberts u KSET-u obilježili tehnički problemi - biološke i elektroničke prirode. Zvuk pojedinih, očito vrlo bitnih efekata izgubljen je u klupku žica, a prehlada se pobrinula da dva glavna Robertsina instrumenta, vokal i saksofon, bude nemoguće doživjeti u punini.

U toj borbi s problemima, izostao je fenomen uronjenosti u priče koje Roberts priča, izostao je sinestezijski efekt koji komadi s “COIN COIN Chapter Three: river run thee” pobuđuju dok se njihovo klupko niti povijesti, boli, patnje i gorkog humora otpetljava s albuma ili tijekom koncerata na kojima je Roberts u pravoj formi. Ovako smo dobili iskustveno krnji, a trajanjem puni nastup tijekom kojeg se izvođačica vidno mučila, ali bez naznaka predaje, ispresjecan momentima genijalnosti u kojima su se nakratko poklapale glazbeno-stvarnosne silnice i na površinu probijali oni fragmenti koji Roberts čine tako značajnom i vrhunskom glazbenicom. Improvizirano pjevanje djelomice nasumično izabranih djedovih stihova i pasaža iz dnevnika engleskog kapetana koji je oslobođene robove prevozio natrag u Afriku, dnevnika koji će blagim pokretima punima poštovanja spustiti na pod; one tako karakteristične transformacije glasa iz recitiranja u liturgijsko pjevanje pa u melodiozne krikove saksofona; droneovi složeni od field recordingsa i slojeva saksofona… sve je to upućivalo na potencijal savršenog koncerta kojeg smo, nažalost, ostali lišeni.

Ovakve večeri sigurno teško padaju glazbenicima i rado bi da ne ostanu pretjerano detaljno zabilježene, pa ćemo iscrpnije analize Robertsina koncerta sačuvati za neku drugu priliku i njen povratak u Zagreb koji je, zapravo, već najavila. Držimo je za riječ.