Ima nešto posebno u onim rijetkim “malim” koncertima koji nisu pretjerano hypeani niti senzacionalno posjećeni, ali koji u stvarnosti ispadnu veliki, ogromni. Pojave se bez pompe, privuku uglavnom publiku bez pretjeranih očekivanja, a zatim pometu sve pred sobom. Jedan takav koncert održali su sinoć Aluk Todolo.

Kao predgrupa Aluk Todolou nastupio je Lussuria, jednočlani dark ambient/industrial projekt o kojem je zapravo teško išta korisno saznati na internetu osim da dolazi iz New Yorka. Koristi  se elektroničkim efektima, ritam-mašinom i distorziranim glasovima kako bi stvorio hladnu i mračnu atmosferu praćenu tvrdom (gotovo sterilnom) ritmičkom podlogom. Podsjeća na Vatican Shadow i nije ga nemoguće zamisliti kao alternativni soundtrack za neki suludi film poput “Tetsuo: The Iron Man”. Tmurnu i zlokobnu glazbu koju izvodi prate projekcije plamtećih fotografija različitih ljudi (Michaela Jacksona i Amy Whinehouse, između ostalih) pa je dojam pustoši i tjeskobe utoliko pojačan. Lussurijina je vizija ambijentalne glazbe okrenuta minimalizmu pa niti u jednom trenutku ne koristi više od tri sloja zvukova. Sve to skupa najbolje zvuči u trenutcima kada tvrdi ritam nadjačavaju zanimljive, izobličene harmonije. Ispada da je riječ o pomalo nespretnoj i potencijalno zamornoj glazbi za uživanje u njoj na koncertu, posebno kada se suoči s brbljajućom publikom kojoj je obećan brütalni black metal. Pola sata, jedan set ambijentale, zapravo jako dobar uvod u Aluk Todolo.

Nakon poslovične “kratke pauze za raspremanje instrumenata”, na pozornicu se penju Aluk Todolo. Komentar jedne njihove pjesme na YouTubeu kaže da zvuče kao da ste ih pozvali u svoj dom, a oni vas odmah po dolasku odlučili udariti u... ispod pojasa. Upravo je tako počeo i koncert u KSET-u, iznimno intenzivno i žestoko. I da, GLASNO! Za usporedbu, bilo je glasnije od već izuzetno glasnog koncerta Swansa dva dana ranije i dovoljno glasno da polovicu od stotinjak prisutnih ubrzo potjera u dvorište. Njihova je frenetična svirka jednostavno rušila sve pred sobom. Kao sudar CAN-a, Acid Mothers Templea i Krallicea, naziv krautblack je zaslužen. Aluk Todolo je bend u kojem su sva tri člana podjednako bitna, od bubnjara i basista koji diktiraju ritam do gitarista koji izvodi psihodelične, disonantne solaže u maniri Makota Kawabate. Posebno mi je zanimljiva upotreba bas-gitare u njihovoj glazbi. Bas pulsira, vibrira i općenito određuje smjer pjesama na način koji se rijetko čuje kod metal bendova. Basist i opsjednuti bubnjar funkcioniraju na dva načina: ili nude nešto staloženiju podlogu za spomenute psihodelične izlete gitarista ili stvaraju hipnotički, gusti zid buke (tada gitarist vrti riffove slične onima koje vole Krallice). Ludnica, uglavnom. Malo sam se bojao da bi ta njihova prilično zeznuta muzika mogla zvučati loše uživo, ali koncert je odsviran vrhunski pa je energija s albuma pojačana stostruko.

Scenografija benda svodi se na žarulju (sic!). Svjetla u KSET-u ugašena, samo ta jedna žarulja (nije čak ni štedna) visi sa stropa, nisko iznad pozornice. Bend počinje sa svirkom, žarulja se pali i gasi. Žarulja je, naime, spojena na gitarsko pojačalo pa mijenja intenzitet ovisno o tome što gitarist svira. Jednostavno, a efektno!

Aluk Todolo su nam na kraju ponudili sat vremena svirke bez stanke što s obzirom na sumanost njihove glazbe nikako nije “samo”. Nekima je vjerojatno bilo i previše, drugima ionako nikad dosta. Kao što sam rekao na početku, bio je to jedan od onih koncerata koji zaslužuju ulazak u mitove i kultni status, jedan od onih koncerata o kojima se priča godinama.

Nasumične opaske za kraj: Diranje upaljenih žarulja nije pametno. Nisu svirali ni Knopflera ni Azru, svejedno je bilo OK. Niko bi trebao češće organizirati koncerte. Pozdrav svima koji su na koncertu oglušili. Pozdrav svima koji su zalutali na koncert jer su mislili da je Satriani u KSET-u.